Crnogorska (dr)umovanja

Kažu da ako krenete nekim putem morate neđe i stići. Pa, nije uvijek baš tako. Crnogorska stvarnost nas demantuje. Tako putujemo auto-putem evo više od pet godina, ali od one crvene vrpce nismo dalje odmakli. I ministar resorni nedavno objasni osnovcima da će kad porastu imati auto-put. Interesantna vremenska odrednica. Ali eto, taj put nikako da počne da se gradi, ali zato se neki otvaraju i po dva puta. A to što uopšte nisu ni završeni nema veze. Imaće se kad završiti i otvoriti i po treći put. Biće još “izbora” hvala bogu. Navikli smo da siječemo vrpce. I da drumujemo.

Put, drum, cesta, džada, magistrala, asfalt, sve su to različite rijeci za konekciju koja “život znači”. I tačno je kad čujete da neko kaže “Bez puta nema života”. Pa je i poslijeratna politika kao jedan od prioriteta postavila izgradnju putne infrastrukture do svih sela. Ono istina po principu “duži a uži”, ali važno je bilo obezbijediti kakvu takvu konekciju. Na žalost tim istim drumovima je ta politika opustila sela.

Istorija crnogorskog drumovanja kaže da do XVIII vijeka u Crnoj Gori nije bilo puta kojim bi mogla ići zaprega. Prva zaprežna kola nabavljena su 1748. godine za potrebe Cetinjskog manastira, a 1840. otpočela je gradnja prve i do tada najbolje putne komunikacije u Crnoj Gori – puta od Cetinja do Rijeke Crnojevića. Nakon toga do početka XX vijeka izgrađeno je oko 250 km kolskih puteva u tadašnjoj Crnoj Gori. I to je značajno unaprijedilo i olakšalo život stanovništva, složićemo se svi. Kasnije su došli i bolji i moderniji putevi. O njihovom stanju, klizištima, odronima, rupama, ne treba trošiti riječi. Dovoljno je da upalite kola i pođete u bilo kom pravcu. I sve će vam se samo kas’ti.

Ali posljednjih dana jedan drum privlači posebnu pažnju. Zaobilazni!!! I to u gradu u koji već odavno ne svraćaju autobusi. A i kako bi kad autobuska stanica već godinama ne radi. Ali ne radi ni preko 130 mladih ljudi koji su na evidenciji plužinskog Zavoda za zapošljavanje. Ni nemaju đe.

Od vremena kad je izgrađena HE Piva i napravljeno vještačko jezero broj stanovnika se više nego prepolovio. Oni koji su odlučili da ostanu vide šansu u 12-omilionskoj obavezi Elektroprivrede Crne Gore po osnovu izgradnje HE “Piva”. Očekivali su da se dio od toga novca uloži u razvojne projekte koji će omogućiti nova radna mjesta, razvoj turizma i poljoprivrede. Umjesto toga dobili su “savremenu” kružnu saobraćajnicu iz 1987. vrijednu više od 4,5 miliona eura.

Ova saobraćajnica bi trebalo da bude duga 2350 m ili nešto manje od 2,5 km. Prostom računicom dolazimo do frapatnog podatka da bi 1 km takvog puta koštao oko 2 miliona eura. Da gradonačelnik Plužina namjerava da gradi auto-put u punom profilu sa 6 traka, imalo bi smisla. Ili je možda njegova računica da Plužine uđu u Ginisovu knjigu rekorda kao varoš sa najskupljim parčetom asfalta. Pa da nagrnu turisti da vide i to čudo.

Šalu na stranu, savremeni pristup planiranju traži da se zadovolje svi aspekti, ekonomski, ekološki i socijalni. I to je najinteresantnija stvar kod ovoga projekta. Ni izdaleka ne zadovoljava ni jedan od njih. U ovim teškim ekonomskim vremenima kada se pažljivo planira svaki euro u budžetu, ekonomska strana dobija prioritet u svakoj analizi, a ona je u ovom projektu najupitnija. Koja to ekonomska računica opravdava izgradnju saobraćajnice vrijedne 2 miliona eura po km asfalta za 3.500 stanovnika koji žive na tom području i otprilike isto toliko turista koji su ostvarili noćenja u prethodnoj turističkoj sezoni. Čudna neka ekonomska logika.

Sada bismo mogli da nabrajamo do sjutra sadržaje koji ovom gradiću na obali jezera nedostaju, od pristaništa, šetalista, odmorišta, igrališta, biciklističkih traka, trotoara, rasvjete, odmarališta, smještajnih kapaciteta, do postrojenja za preradu i čuvanje šumskih plodova, ali i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Mnogo je toga za ovako mali grad. Ali izgleda da je za neke kružna saobraćajnica tik uz zgrade, sportski poligon i školu jedina šansa za ostanak mladih ljudi u ovom gradu.

Kružni drum. Drumski krug. Svejedno kako ćemo ga nazvati. Važno je da se vrtimo u krug i da ne smišljamo kako će Plužine i Plužinjani izaći iz nezaposlenosti, zaustaviti iseljavanje i propadanje ovog grada okruženog bajkovitom ljepotom prirode. Biće zatočenici puta koji ne vodi nigdje.

( Jelena Marojević Galić )