Navijačkim tragom Transibirske željeznice

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Moskva - Navijački vozovi jedan su od trejdmarka gotovo svakog svjetskog prvenstva, a još više kada se Mundijal igra u Rusiji - zemlji u kojoj željeznica ima dugačku tradiciju.

Fifa i Ruska federacija skovali su popularan plan da svakom navijaču sa plaćenom ulaznicom za neku od mundijalskih utakmica omoguće i besplatan željeznički prevoz, a preko 1.000 vanrednih vozova polazilo je ovih dana sa Lenjingradske, Bjeloruske, Kurske, Okobarske i ostalih željezničkih stanica Moskve, Sankt Peterburga i drugih ruskih gradova.

Kakva je atmosfera u navijačkom vozu “opipali” smo odmah po dolasku u Rusiju - “Kazanjski vakzal”, željeznička stanica na sjeverozapadu Moskve i pravac Kazanj - na najbolju utakmicu dosadašnjeg toka Mundijala.

Duel Francuske i Argentine donio je kišu golova, pregršt preokreta, sjajnih poteza i uzbuđenja, a možda i istorijsku smjenu generacija na svjetskoj fubalskoj mapi (Mesi - Mbape).

ARGENTINSKI VOZ ZA KAZANJ

Ruta Moskva-Kazanj preko Nižnjeg Novgoroda prva je etapa legendarne Transibirske željeznice, najduže na svijetu - bajkovite i ekstremne turističke ture koja traje cijelu sedmicu, gdje se prolazi kroz 10 vremenskih zona i jezdi preko 9.000 kilometara.

Put do Kazanja, prijestonice Tatarstana, djeluje kratak - u odnosu na nepregledna sibirska prostranstva iza planine Ural gotovo kao "kap u Volgi" i traje "svega" desetak sati.

Ruski vozovi, baš kao i njihovo osoblje (mašinovođe, mahom starije žene koje rade u bifeu) - zadržali su crtu socijalističkog šarma.

Vagoni su uredni i čisti - ništa specijalno, ali sasvim dovoljno. U ovu kategoriju ne spada, naravno, superbrzi Sapsan, koji saobraća na liniji Moskva - Sankt Peterburg, a karte su skupe kao avionske.

Još odmah na stanici i prije detaljnih kontrola, dok se čekao ulazak - bilo je jasno da će to biti argentinski voz.

Na stotine navijača iz zemlje "gaućosa" preletjeli su hiljade i hiljade kilometara da bi se dočepali Rusije, a put od Moskve do Kazanja za njih je bio najlaganiji mogući poduhvat.

"Volveremos, volveremos" (vraćamo se, vraćamo) - podrhtavao je peron Kazanjske željezničke stanice u Moskvi, a svaka "babuška" koja se našla u vozu, i koja se služi isključivo ruskim, ukapirala je tokom vožnje do Kazanja da je Maradona veći od Pelea.

Tako barem kaže argentinska pjesma...

I dok se "elektro-paezd" moćne Ruske željeznice (toliko moćne da ima i svoj klub - aktuelnog šampiona, Lokomotivu) udaljavao od Moskve i klizio u unutrašnjost, u vazduhu je ostalo da lebdi pitanje - gdje su Francuzi?

NAVIJAČI "TRIKOLORA" STIŽU NA FINALE

Svi su otišli avionima - zvučalo je kao logično objašnjenje, ali nije baš tako, kazao je kolega iz kupea, fotoreporter jedne francuske agencije, 45-godišnjak argentinskog imena (Lionel), ali i francuskog prezimena (Mišel).

"Mi smo ovu utakmicu već izgubili na neki način", govorio je, dok je iz susjednog kupea drmala pjesma.

"Vamos, vamos, Argentina, vamos, vamos a ganar". Da je imenjak slavnog Argentinca Mesija bio u pravu, postalo je jasno odmah po ulasku na "Kazanj arenu", gdje su svega dvije organizovane grupice od po nekoliko stotina Francuza bezuspješno pokušavale da se suprotstave armiji od 20 hiljada Argentinaca.

Zašto je to tako? Put prosječnog "gaučosa" do Rusije bio je neuporedivo duži, neuporedivo skuplji, od puta prosječnog "gala".

"Strast. Eto, to je razlika", kazao je Lionel Mišel, ali i dopunio objašnjenje:

"Francuzi su takvi, ležerni, pomalo i razmaženi. Svi bi da gledaju finale. Vidjećete koliko će ih biti u tom slučaju ako 15. jula stignemo do Moskve. Odmah preko puta i jedan novinar - ni manje ni više nego sa Novog Zelanda, zemlje koja je sjajno igrala Mundijal u Južnoj Africi prije 10 godina (ispadanje nakon sva tri remija u grupi).

Ovaj dobri fudbalski poznavalac (sjeća se i Savićevića i Mijatovića, čudi se da takva dva nenadmašna majstora dolaze iz tako male zemlje, "statističke greške" u odnosu na mundijalske gabarite) otkrio je kako ga je ovih dana zapao težak posao - da uz mundijalske priče za svoju novinu izvještava i o aferi u vrhu tamošnjeg Fudbalskog saveza, koja je rezultirala ostavkom predsjednika.

Za šaroliko društvo u vozu pobrinuo se i Havijer - Argentinac, navijač, koji živi u Majamiju.

NAZAD NA "LUŽNJIKI"

Uz fudbalske priče i kratak san, put je prošao brzo - tek je bilo svanulo kada je voz od 15 vagona "uplovio" u Kazanj.

Svaka zidina ovog drevnog grada na Volgi podsjeća na dramatična istorijska dešavanja, uključujući istorijsku opsadu Ivana Groznog, koji je u 16. vijesku nasilno "oteo" grad od muslimana i pripojio ga Carskoj Rusiji.

Današnji Kazanj predstavlja simbol tolerancije i zajedničog života ljudi koji pripadaju različitim religijama, no za obilazak ovoga puta nije bilo vremena - Mbape i ostali Francuzi već su stajali na centru i čekali znak sudije kako bi očitali lekciju Argentincima.

Povratak u Moskvu, odmah nako meča, djelovao je zastrašujuće, ali nije bilo tako strašno (noćni autobus do Nižnjeg Novgoroda, pa voz za glavni grad Rusije).

Direktni vozovi su bili bukirani, nije bilo ni noćnih letova - a trebalo se vratiti na vrijeme. Jer, u Moskvi se juče igrala još jedna velika utakmica.

Argentinski navijači (opet oni, u tužnijem izdanju) salvama zvižduka počastili su vozača autobusa koji je, ne svojim krivicom, već zbog čudnih birokratskih procesa, kasnio cijelih sat u polasku.

Sve su to ubrzo "ispeglali" gromoglasnim aplauzom kada je konačno pritisnuo gas.

Autobus, pa voz, skoro hiljadu kolimetara, i to sve noću - djeluje naporno, ali i sve su to mundijalske čari. Bilo je već podne u nedjelju kada se ispod oblaka ukazalo monumentalno zdanje moskovskog stadiona "Lužnjiki".

Pet sati kasnije granulo je sunce, a tu se igrala utakmica kakvu postkomunistička Rusija još nije imala.

Kako je jednom Francuzu “promakao” Zidanov posljednji potez

Ima navijača, novinara, TV reportera, fotografa, kamermana - koji isprate cijeli Mundijal sa lica mjesta, kompletna 32 dana.

Obično se radi o onima koji prate finaliste Svjetskog prvenstva. Da i nije baš dobra ideja ostajati tako dugo, na svom primjeru nam je objasnio fotoreporter iz Francuske, Lionel Mišel.

Ovo mu je peti Mundijal - a treći koji prati samo polovinu. Sa praksom rada tokom cijelog toka SP raskrstio je 2006. u Njemačkoj.

"Iza mene je bilo mjesec dana paklenog rada i trčanja, bez slobodnog sata. Stiglo je finale, igrala je Francuska, svi euforični - a ja umoran, spava mi se, koncentracija na najnižoj tački", priča on.

"I logično - dogodi se greška...

"Imao sam zadatak da samo i isključivo pratim Zidana. Bio je to poseban meč, finale Mundijala i njegova oproštajna utakmica. Devedeset minuta mi nije promakao nijedan njegov potez, a onda produžeci - zar moraju, zapitao sam se. I, u 95. minutu, ja "odlutam" za loptom, a Zidan udari Materacija i dobije crveni karton. Ja to ne snimim. Bila mi je slaba utjeha sto je to uspjelo samo dvojici, od nekoliko stotina", kazao je Mišel.

( Danilo Mitrović )