Goli patriotizam

Prije tri godine sam na ovoj strani pisala o jednoj profesiji u Crnoj Gori koja nije zvanično evidentirana iako je vrlo popularna. To je profesija - patriota.

Kako ljubav prema zemlji postaje profesija? Ko su oni kojima je to profesionalno opredjeljenje? Kakve koristi, a kakve štete Crna Gora ima od toga? Možemo li numerički izraziti vrijednost patriotske vezanosti?

Patriotizam je naše intimno osjećanje koje se kompromituje izvikivanjem, potenciranjem ličnih unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, vještačkim naduvavanjem dualizama, nacionalističkim pothranjivanjem fantazija... Upravo u osjetljivosti patriotizma se nalazi široko polje manipulacije neistinama, a ono je najjači stub vladajuće političke strukture u Crnoj Gori. Cilj je jednostavan: skrenuti priču sa pravih problema za koje profesionalne patriote nemaju rješenje!

Insistiranje na izjednačavanju patriotizma sa odnosom prema Demokratskoj partiji socijalista (DPS) sažima se u žargonskoj podjeli po kojoj je neko “za državu” ili “protiv države”. To je, naravno, dugoročno štetno za održivost same države, jer nijedna partija ili daleko bilo pojedinac - vođa ne može i ne smije biti personifikacija države.

Patriotske emocije mogu biti instrumentalno i motivacijski korisne kako bi se građani i građanke pokrenuli na određenu akciju. No, istinsko patriotsko osjećanje čini da oni svakodnevno ispunjavaju svoje građanske dužnosti, od urednog bacanja smeća tamo gdje mu je mjesto do opominjanja drugih na zaborav društvenih normi i zakona, i kažnjavanjem onih koji nijesu patriote po svojim djelima putem glasanja. Na drugoj strani, insistiranje na patriotskoj identifikaciji, uz vezivanje za odnos prema jednoj partiji, ograničava građane i građanke u njihovoj odgovornosti prema lošim politikama, očuvanju zdrave kritičke distance prema partijskim subjektima, institucijama i drugim društvenim akterima, odlučivanju za javni interes.

Paradoksalna je teza na kojoj DPS preživljava nakon referenduma, pokušavajući da nas zadrži u prošlosti, u mraku u kojem nećemo vidjeti a još manje ukazivati na sveprisutnu korupciju, veze organizovanog kriminala sa donosiocima političkih odluka, zloupotrebu institucija i resursa sistema zarad sticanja i održavanja partijske moći, političku zarobljenost pravosudnog sistema, nekažnjivost zločina... Ona se temelji na lažnom, cirkuskom, kafanskom, prevaziđenom patriotizmu.

Na taj cirkuski patriotizam treba uporno odgovarati građanskim patriotizmom, u čijem centru su građani i građanke, njihova sloboda i prava. Moguće je i čak poželjno, iako nas drugačije pokušavaju indoktrinirati, da volim svoju zemlju a da pri tom nemam problem da prepoznam njene mane, da ukazujem na njih kako bi se one ispravile i kako bi moja zemlja bila bolja i ljepša. Sa indignacijom treba odbacivati stav da je svako ko ne podržava DPS izdajnik ili sramotnik, jer je za državu štetna upravo partija koja urušava njen pravni poredak dovodeći građane i građanke u neravnopravan položaj pred zakonom.

Znam da neki glasači DPS-a nadojeni ovim cirkuskim patriotizmom trpe ozbiljne duševne bolove zbog skorašnjih objavljivanja transkripata, snimaka i drugih dokaza koji razobličavaju svu bestijalnost vladajuće elite. Iz ugla koji poistovjećuje DPS i njen opstanak sa opstankom države Crne Gore, svi koji to objavljuju, kao i oni koji traže odgovornost protagonista afera, postaju neprijatelji sa kojima se treba surovo obračunati. Pobornici cirkuskog patriotizma su nesvjesni toga da samo procesi istine i odgovornosti društvo i državu čine održivima i dostojnima svojih građana i građanki.

Decenijama je praktično opšte mjesto u crnogorskoj javnosti da je Miroslav Ivanišević, kao ministar finansija i potpredsjednik Vlade, učestvovao u mnogim sumnjivim poslovima sa tih pozicija, kao što su off shore firme, tranzit cigareta, sporne privatizacije, stvaranje crnogorskih tajkuna među kojima se i sam našao..., kao i da su vođeni brojni postupci i izvođeni dokazi koji su sigurno dovodili u pitanje kredibilitet njegovih funkcija. Epilog je bio izbor za predsjednika Senata Državne revizorske institucije, odnosno nagrada jednom od najvažnijih novouspostavljenih funkcija u državi i odbacivanje svih navoda objašnjenjem da se radi o napadu na državu Crnu Goru kroz lik i djelo njenih funkcionera i njihovih prijatelja. Izgleda da se ta odbrambena patriotska retorika istopila pred fetišem intimne kabinetske atmosfere. I time se ogolio i taj patriotizam koji je još davno Živko Nikolić slikao kroz svoj kultni film “U ime naroda” alias “Put za Kinšasu”.

U konačnici, mi biramo između društva slobodnih građana i građanki ili društva tzv. “poštologa”, bilo da su oni ropski zavisni službenici ili ucijenjeni funkcioneri. Sloboda se mora pojaviti prvo u glavi da bi se počela širiti društvenim kanalima, slabeći tajkunske konstrukcije u korist uspostavljanja demokratske i kontrolisane vlasti.

A Crne Gore će biti onoliko koliko njeni građani i građanke uspiju da afirmišu dva principa: da Crna Gora bude suverena od spoljnih interesa i pritisaka, kao da i crnogorski građanin i građanka budu suvereni od političkih pritisaka oligarhijskih arhitektura.

( Daliborka Uljarević )