Lidija Vukčević: Čovjek ima pravo bar na nekoliko velikih ljubavi

„Kiši li neprekidno nad Kotorom?“ prvi je roman crnogorske spisateljice, rođene Zagrepčanke, Lidije Vukčević. Poznata pjesnikinja, kritičarka i univertzitetska profesorica u romanu supotstavlja dokumentarizam i fikciju, ispisujući jednu ličnu i vrlo intrigantnu naraciju.

Čini se kako je inzistiranje na fakcititetu pridonijelo odmaku u pripovijedanju, a to je ujedno i razlika u odnosu na Vaše prethodne tekstove, knjige?

"Tehnički, nije prvi. Još 2006. u elektronskom časopisu Balkanski književni glasnik Dušana Gojkova koji izlazi u Beogradu objavila sam epistolarni roman Pisma jednog teroriste jednom sadisti.

Nije riječ o terorizmu u njemu, već o jednom eksperimentu s ljubavnim romanom našeg doba. No Kiši li neprekidno nad Kotorom? smatram doista svojim prvim romanom jer u njega sam uložila poprilično vremena, energije, znanja, truda. Konačno, i nada.

Arhajski zavičaj, neka vrsta pradomovine naratorici treba da bi izoštrila svoj odnos prema suvremenosti

Po prvi puta sam kao profesionalna književnica dobila za njegovo pisanje šestomjesečnu stipendiju od hrvatskog Ministarstva kulture.

I to je svojevrsna proba odgovornosti, jer imate termine, rokove, obujam, koji se ne smije prekoračiti.

Da, volim kontrast fantazijskog i fikcijskog s dokumentarističkim, zna biti plodotvoran. Moji su prethodni tekstovi, većina njih, pisani u prvom narativnom licu. Sada sam se pokušala odmaknuti, iako je evidentno da je riječ o autobiografskom romanu. Ne znam koliko sam uspjela u tom odmaku, objektiviranju. Pokazat će vrijeme i recepcija".

U romanu pripovjedačica se vraća u svoj zavičaj, u Crnu Goru. No premda se spominju gradovi u Crnoj Gori, u romanu je Crna Gora dobila naziv Visozemska. Zašto?

"Pripovjedačica se vraća u zemlju svojih roditelja, jer i ona i njena stvarna dvojnica rođene su ovdje, u Zagrebu. Roditelji su joj došli kao maturanti ovamo, takoreći djeca i kao većina južnjaka zaljubili se ne samo međusobno već i u Zagreb.

Arhajski zavičaj, neka vrsta pradomovine naratorici treba da bi izoštrila svoj odnos prema suvremenosti, udaljila se da bi bolje sagledala fenomene svojega suvremenog i proteklog života i vremena. Visozemska je pomalo ironično imenovanje i ima barem dva simbolička značenja.

Prvo, crnogorska je zemlja najvećim dijelom zaista velike nadmorske visine, a njene mjere nisu uvijek najviše. Ne barem onakve kakve su bile dok sam odrastala. Potom većina likova sazrijevala je u vrijeme rata i famoznih evropskih mjerila.

Stoga je na drugoj strani značenja Visozemska od riječi Nizozemska koju sam opet konvertirala u Niskozemska kao značenjsku alteraciju Hrvatskoj jer je ona postala predvorje Evrope u ovom dijelu Balkana. Zatim, Crnogorci se međusobno dijele na brđane i južnjake, i potonji na prve gledaju svioska, onako kako se u Zagrebu gleda na došljake".

Junakinja romana ipak se osjeća strancem, za nju je: „stranost kao način postojanja“. I u Vašim prethodnim knjigama nalazimo tematizaciju nepripadnosti. Možete li reći koji su njezini uzroci?

"Da, to je točno, no to nije samo privilegija moje junakinje, ili bolje rečeno antijunakinje. Mislim da nema ozbiljnijeg suvremenog romana - pogledajte samo mađarski, židovski ili bosanski da ne spominjem druge - a da nije krcat čuvstvima odsustva, otuđenosti, stranstva.

Kad odrastate uz dvoje ateista, onda nema mjesta ni za bogove ni za rituale

Živimo u vrijeme novih seoba, a moji su se roditelji samo kao mladi bračni par i prije moga rođenja selili desetke puta u Zagrebu, jer nitko nije želio studentski par s djetetom na putu. Konačno smo se skrasili u Samoboru nakon što sam ja prve korake i riječi naučila u Titogradu, kod babe.

No i Samobor ima svoje srednjoeuropske kaprice, ne ljubi dotepence. Tako da se ja osjećam doma tek u onih 50 kvadrata stana koji nastanjujem s kraćim ili dužim prekidima gotovo pedeset godina.

Uvijek sam se osjećala nekako drugačije. Možda zbog drukčijeg doživljaja svijeta, zbog snova koji su se ponavljali a opetovali su isto čuvstvo izgnanstva i seljenja. Stranstvo u literaturi može biti dobro sredstvo za očuđenje. Stranstvo nas čini čudnima, iskošenima, neobičnima, tragičnima. Jer smo krivi bez krivice, žrtve bez voljnog žrtvovanja.

S vremenom sam se navikla na svoje stranstvo, tuđinstvo. Ono što me u djetinjstvu frustriralo sada je jedno od vrela moje inspiracije. Iako sam dobrano zavidjela domaćima kad bi išli na Polnoćku ili se šepurili na proštenjima uz Veliku Gospu. Znala sam da ne pripadam, ni tamo ni ovamo.

Kad odrastate uz dvoje ateista, onda nema mjesta ni za bogove ni za rituale. Da biste to nadomjestili, stvorite zarana svijest o sebi kao nekome tko je predodređen da bude zvjezdoznanac. Ili makar pjesnik".

Vaš životni put zanimljiv je: nakon školovanja, radili ste na sveučilištima u Francuskoj i Italiji, pa se nakon toga vratili u Hrvatsku. Možete li reći o svom doživljaju romaneskne tradicije, koliko je ona utjecala na Vaše književno stvaralaštvo?

"Da, ja sam prvo otišla, kako ne bez ironije kažem u romanu, trbuhom za špagetom, u Milano, pa znatno kasnije, za baguettom, u Grenoble.

Prije i poslije toga radila sam dugo u srednjoj školi, s doktoratom bar petnaest godina. Moj se doktorat bavi evolucijom romaneskne forme na primjeru zavidnog opusa romana Miloša Crnjanskog.

Italiju je tada naplavljivao eho eccovskog učenog romana, no ja sam ostala po strani od tog utjecaja

I prije, u magistarskoj radnji istraživala sam prvi moderni roman u hrvatskoj prozi, a kasnije u književnoj znanosti kojom se bavim duže nego književnošću, specijalističke studije posvetila sam razvitku, izučavanju i kritici romana, napose XX stoljeća u južnoslavenskoj književnoj situaciji, te suvremenih ogleda u toj proznoj formi...

Volim roman, jer je u nekom smislu forma svih formi, iskazuje totalitet o čemu god da govori. Premda mislim da je veliko vrijeme romana prošlo davno, možda čak s Th. Mannom i R. Musilom.

Uz to mislim da je nedovoljno vrednovan i poznat ruski roman, npr. Bunjin, još jedan pisac emigracije, stranstva. Njegov Život Arsenjeva ravan je najboljim istodobnim evropskim ostvarenjima u toj formi.

Kasnije sam u Italiji zahvaljujući milanskoj košnici ideja i duha imala prilike sudjelovati na promocijama prijevoda naših romana, Krleže, Selimovića, Andrića, te približiti se izdavačkom krugu oko Jacca booka, gdje sam postala savjetnica za slavensku književnost, osim što sam predavala na Sveučilištu.

Italiju je tada naplavljivao eho eccovskog učenog romana, no ja sam ostala po strani od tog utjecaja. Bliži su mi E. Canetti, D. Buzzati, I. Calvino, a zahvaljujući tome što sam stanovala u samačkom rezidensu u centru Milana gdje su mi susjedi bili sjajni intelektualci, kao filozof Salvatore Natoli ili urednik kod Rizzolija Mario del Palma, otkrivala sam i jednu alternativnu Italiju, postterorizma, trauma, novog filma..."

U romanu nalazim misao o tome da kad jednom odemo, nikad se zbiljski ne vratimo. Nakon povratka u Zagreb (točnije u Samobor), godinama ste bez posla, preživljavate i o tome pišete u svojim knjigama, npr. „Fabrika malih utopija“. Siromaštvo, ali i neka oslobođenost obaveza, asketski život kao da otvaraju neko polje snovitosti, koja se nadrealno isprepliće sa surovošću života...

"Da, možda imate pravo, vjerojatno tek askete znaju i poimaju bitno bez teškoća i spoznajnih prepreka. No, ja ipak mislim, kako kaže stari dobri Marx, da bi se pisalo i filozofiralo treba najprije jesti, spavati, stanovati.

Zaista, ako se samo jednom maknete na nekoliko mjeseci, već na vas gledaju s podozrenjem, već ste u neku ruku isključeni

Nisam konformist, no ipak treba u stanovitim godinama minimum socijalne stabilnosti da čovjek ne bi potonuo u solipsizam, žalopojke, da ne bi imao pravo biti žrtva. Iako mnogi od nas zaista i jesu žrtve. Ja i sama ne znam zašto sam ostala bez posla u najboljim godinama.

Tamo gdje su to učinili, na Učiteljskom fakultetu ispričavali su se manjkom studenata. Tek sam kasnije saznala da su imali odobrenje, pravno i financijsko za otvaranje mjesta, imam i dokument o tome. No, bojala sam se reagirati.

Jer tko jednom prođe zapadnu administraciju, a ja sam prošla dvije, talijansku i francusku u sedam godina boravka u tim zemljama, u njega se uvuče nelagoda. Tamo ništa ne možete bez papira, ni parkirati se, ni ući u javni toalet, niti izaći iz podzemne željeznice.

I da se vratim na početak vašeg pitanja. Zaista, ako se samo jednom maknete na nekoliko mjeseci, već na vas gledaju s podozrenjem, već ste u neku ruku isključeni... Znaju to dobro svi koji su izbivali, kraće ili dulje".

Upravo u spomenutoj knjizi nalazim citat: „Sličim sebi na neku agavu, koje, kažu, cvjetaju svakih četvrt stoljeća: samo kad se žestoko zaljubim“. U Vašim knjigama važan je eros, suptilno prikazan, kroz geste, naznake...

"Da, valjda i kroz moje južnjačko porijeklo. A i naša je generacija, tzv. Djece cvijeća iznijela seksualnu revoluciju, ili smo bar mislili da je tako. Nosile smo vrtoglavo kratke mini suknje, otkrili „stiskavac“ kao najbrži način zbližavanja na plesnjacima, probali mnoge okuse. Putovali smo jako puno za ono vrijeme, još više čitali, raspravljali, odlazili na filmske festivale.

Da, ja mislim da čovjek ima pravo u svom vijeku bar na nekoliko velikih ljubavi, toliko velikih da ga mijenjaju i da on mijenja, da raste u njima. Erotsko je samo jedna dimenzija ljubavi, ne i najvažnija. Ali mislim da tjelesnim zagrljajem najbolje možemo nekoga upoznati".

Trenutno ste u Crnoj Gori, pratite li suvremenu crnogorsku književnost, kako provodite dane?

"Koliko stignem pratim. Nedavno sam dovršila recenziju Poetike Montenegrine, antologije crnogorskog pjesništva XX stoljeća, koju je sačinio Bogić Rakočević, i sam pjesnik i kritičar. Dobila sam na poklon nekoliko romana prijatelja pisaca, mahom autobiografskih, i morala bih nešto napisati i o njima.

Žao mi je što nemam više vremena za poeziju

Vrijeme provodim slično kao u Samoboru, čitam i pišem, pišem i čitam. Iznimka je kazalište koje je na par stotina koraka od djedovske kuće gdje stanujem u Podgorici. I koje je prilično dobro, ide jednim, uvjetno rečeno, didaktičnim putem. Aktualizira klasike, politizira ih.

Čitam sjajan putopis Italija D. H. Lorensa i poetske zapise iz Berlina mlađeg slovenskog pisca Aleša Štegera. U međuprostor umetnem dvije žustre šetnje. Novost koja me zaokuplja jest fotografija. Počinjem je otkrivati, nakon desetak godina odgode. Pronalazim motive tamo gdje se dotiču bizarno i marginalno.

Čak sam mislila napraviti jednu sasvim osobnu monografiju. Po običaju, pišem po tri knjige paralelno. Nemam televiziju, ali slušam dvojezični Radio Skadar koji prati suvremene tokove nove glazbene klasike Mediterana. Ta je muzika nekako metafizična, kozmička.

Umišljam sebi ili se tješim mišlju da je čuju i moji roditelji koji počivaju uz obale Skadarskog jezera... Žao mi je što nemam više vremena za poeziju. Koja je za mene kruna sve umjetnosti, ne samo književne. Otkad sam izgubila majku prije pola godine, nisam napisala ni stiha.

Vaš način pripovijedanja je prepoznatljiv, kultiviran. Spominjete brojne kulturne reference, ali i suptilno ispisujete unutrašnja stanja svojih junakinja, majke i kćerke, bilježite mirise knjige, biljaka, opise snovitih krajolika. Zanimljive su i digresije, kao da Vas bujica asocijacija preplavi, pa se nižu ekskursi puni senzacija, okusa, mirisa...

"Da, ja sam u djetinjstvu tako doživljavala svijet, najprije kao carstvo čula. Nemojte me krivo shvatiti, nije aluzija na erotski istočnjački film, već osjećaj da se najprije dodirom, opipom, mirisom, bojom, tvarno mora doživjeti pa tek potom eventualno i pojmiti.

Izgubila sma majku baš dan ili dva nakon što su otisnuti prvi tabaci romana...

Zadržala sam tu djetinju optiku do danas, ne naravno u inicijalnoj snazi opojnosti, ali i sada mogu prizvati miris mediteranskog rastinja kad se sleti avionom na Ćilipe ili na podgorički aerodrom.

Digresije nisu moja narativna invencija, i prije i nakon Prousta u povijesti romana imate mnoštvo ekskurzija mahom deskriptivne naravi. Uzmite Joycea, nije li on majstor detalja, pa konačno početak razvitka romaneskne forme u Rablaisovom Gargantuu, koliko su detaljni opisi gozbe, graniče s hiperrealizmom.

Ili kafkijanske opsjednutosti slikom fantazmagorijama ili emocijama, strahom, sudom, kaznom, krivnjom. A pokazalo se da su Kafkine grozničave slutnje i te kako utemeljene, ni deset godina poslije njegove smrti zavladali su žohari nacionalsocijalizma.

Što se tiče odnosa majke i kćeri, njegov stvarnosni epilog je nažalost elegičan. Izgubila sma majku baš dan ili dva nakon što su otisnuti prvi tabaci romana..."

Ljevičarka ste po uvjerenju, nerijetko aludirate na lijeve mislioce i ideje. No što je od lijeve ideje ostalo danas? Evropu, primjerice, označavate kao Medeju koja je za ljubav svom američkom ljubavniku proždrla vlastitu djecu...

"Jesam ako se uopće može više govoriti o ljevici sada i ovdje. Ili u Italiji i Francuskoj. Možda tek u Skandinaviji, gdje je socijalna država na djelu. Sve ostalo su priče. Pogledajte programe desnice i ljevice. Nalikuju, jedva da ih možete razlikovati. Čak i stilski, jezično.

Sve više sam uvjerena u to da socijalizam nema alternative i da se mora reinstalirati, prije ili kasnije

Mislim da je tragično što se izgubila ljevica posvuda u svijetu - možda tek u specifičnim okolnostima Latinske Amerike - ljevica koja je iznjedrila toliko dobroga, bez koje bismo bili i sada pod hitlerovskom čizmom i musolinijevskim fesovima, ljevica koja je očuvala većinu vrednota kulture i civilizacije, ljevica koja je bila angažirana, poticala plodotvore polemike.

Konačno, sjetite se koliko je samo ljevičara u francuskoj ili jugoslavenskoj kulturi aktivno sudjelovalo u stvaranju nadrealizma, ili koliko ih je bilo članova pokreta otpora, antifašista...

Siromašniji smo bez ljevice, sve više sam uvjerena u to da socijalizam nema alternative i da se mora reinstalirati, prije ili kasnije... A to da je Evropa sve svoje odavno žrtvovala Americi, to svi vrapci odavno već pjevaju..

( Darija Žilić )