Mihael Milunović: Svaki moj rad u osnovi je kritički

Univerzalni umjetnik internacionalne karijere Mihael Milunović (čija su djela u kolekcijama brojnih muzeja), ovih dana izlaže u Parizu, u kvartu Sen Žermen koji ima najveću koncentraciju galerija u gradu (preko osamdeset u tri susjedne ulice).

Sam naziv ulice Bozar (Beaux Arts) u kojoj je galerija vrlo je simboličan jer znači Ulica likovnih umjetnosti, a takođe i Akademija umjetnosti. (Do same njegove galerije nalazi se hotel u kome sam prije puno godina vodila razgovor sa Borhesom, koga Galimar ne bi smjestio bilo gdje, što potvrđuje značaj kvarta u kome Milunović izlaže.) Milunović je dobitnik značajnih nagrada. Izložio je trideset slika raznih formata u veoma jasnim i čistim bojama i skoro toliko crteža u tušu.

I pored veoma živih i optimističkih boja na slikama, njihova izvjesna anonimnost kod mene je izazvala neku bojazan od otuđenosti. Učinilo mi se da to nisu slike iz našeg doba nego onakve kakve će biti u budućnosti. Umjetnik se nije složio. Vjerujem da je i on u pravu, a i ja, pošto je doživljaj uvijek ličan. Slično mi se dogodilo i pred crtežima.

Jednom riječju ta djela su nabijena značenjem i čovjek se nađe u nebranom grožđu pred njima, odjednom suviše traže od posmatrača. Naravno, vremenom bolje kapiramo i divimo se umjetniku kako je sve to uhvatio svojim antenama i sabrao na jedno mjesto.

"Uvijek sam se odnosio prema medijumu izražavanja kao prema alatu a ne kao prema cilju"

Kako reče Pol Oster u nedavnom intervjuu: “Kad pišem neku knjigu ne mogu vam opisati u kakvom se fizičkom stanju nalazim: to je kao da mi je cijelo tijelo otvorena rana. Toliko smo otvoreni za sve što se događa, na ulici, na nebu, svuda oko nas i sve to stavljamo u knjigu koja je u toku pisanja“. Takva je i Milunovićeva umjetnost.

Španski kritičar i galerista Huan Fransisko Eno je rekao: “U Milunovićevim djelima se osjeća zajednički imenitelj - trangresija granica i tabua da bi se uspostavio kritički dijalog sa njihovim (i našim) moralnim, filozofskim i istorijskim kontekstom”.

To je uočljivo u nekim njegovim kreacijama kroz “subverzivnu dekonstrukciju nacionalnih simbola”. On se osobito koncentriše na društveno-psihološka i politička pitanja, kao i na višeznačnost običnog predmeta”.

Vaš opus kao umjetnika je nevjerovatan po izražajnom bogatstvu. Prošli ste kroz sve moguće vrste ekspresije koje su dostupne jednom likovnom umjetniku: kroz slikarstvo, crtež, fotografiju, instalaciju, zvuk, video, predmete – „mašine“. Šta izaziva prelaske na različite vrste izražavanja? Kako i zašto se događa taj prelaz? Šta ga to nameće, izaziva?

"Uvijek sam se odnosio prema medijumu izražavanja kao prema alatu a ne kao prema cilju, niti sam od medija zahtijevao, mistički da djelo stvori umjesto mene. Prelazi, kako ih vi nazivate, u stvari su faze u kojima se realizujem kroz određeni 'kanal', i sve one u svoj svojoj raznolikosti su integralni dio mene.

Možda će nekome biti teško to da shvati, ali ja cijenim svoju slobodu – slobodu da mogu da se izrazim na način za koji smatram da je najbolji, i slobodu da pratim dinamiku svog stvaralaštva, što podrazumijeva i promjene. Ne vjerujem mnogo u iskrenost umjetnika koji nisu u stanju da se promijene ili napreduju kroz dugi vremenski period".

Rekli ste: “Sve je za mene alegorija.“ Znači li to da je cijela Vaša umjetnost alegorija ili da je sva umjetnost alegorija? A život?

"Alegorija je jedan od načina da se dođe do suštine. Volim simbole i znakove, koji su de facto dio alegorijskih panoplija i često ih koristim u svojim radovima. Mislim da kada ne bi bilo tog otklona u odnosu na realnost, ma koliko ona bila zavodljiva ili surova, ne bismo imali umjetnost. Alegoričnost je dio karaktera cijele umjetnosti.

Često govorim da je 'ulazak' jednog umjetničkog djela koje je stvoreno u svijet 'pravih stvari' zapravo jedno od najvećih misterija stvaranja

A život? Ne znam da li bi alegoričnost našla sebi mjesto u savremenom trenutku; sadašnjost obiluje uništenim ideologijama i sunovratu svijetlih principa, kao što su zajedničko dobro, progres itd. Sadašnji trenutak je u mnogo čemu obliteracija nekih svijetlih društvenih principa iz prošlosti.

Ljudi su konačno postali roba, oduzeta im je volja i smisao egzistencije, te se često u bujicama 'svijeta rada' (le monde du travail) u tunelima metroa ili na ulicama nađemo okruženi zombijima – društvenim jedinkama koje ispunjavaju zadati edukativno-pragmatični kliše…"

Jedan kritičar kaže za Vas: “To je umjetnik - provokator, to je nepoštedni kritičar svega što nas okružuje i velike prevare koja je globalna i koja služi da se mase politički manipulišu i potiču na potrošnju.“ Koliko je likovnom umjetniku moguće da postigne da izrazi ono što osjeća i misli?

"Mislim da to zavisi od samog umjetnika – ukoliko je zaista slobodan i vlada svojim umijećem, onda je postizanje izraza sama radost i igra i nešto što vas u trenutku dok nastaje ispunjava u potpunosti kao stvaraoca.

Da, tačno ja imam želju da uzdrmam i razbijem sisteme koji, opčinjeni svojim dedukcijama i kartezijanstvom, navode svijet u slijepu ulicu

Često govorim da je 'ulazak' jednog umjetničkog djela koje je stvoreno u svijet 'pravih stvari' zapravo jedno od najvećih misterija stvaranja – taj entitet postaje poseban, ne samo po svojoj fizičnosti nego i po tome što saobraća sa realnošću, sa pogledom, sa nama i samim tim postaje dio 'prave' realnosti i vremenom je mijenja i obogaćuje.

'Punjenje' (charge) umjetničkog djela čini da nas ono dotakne ili ne, i to definitivno čini razliku između onih umjetnika koji svoje osjećaje, ako ih imaju, mogu da prenesu ili ne, i onih drugih..."

U katalogu aktuelne izložbe Damijen Sose zapisuje: “Kod ovog umjetnika postoji veoma izražena volja da izazove krizu savremenih ideologija, odnosno način na koji se mi konstruišemo“. Kako komentarišete ovu izjavu?

"Da, mislim da živimo u dobu u kojem je, iako je svakako riječ o mitu, progres kao ideja o napretku i vjeri u bolje sjutra doživio potpuni kolaps. Politički diskursi se ne razlikuju u ranije poznatom spektru lijevo-desno, i ono što definitivno nedostaje savremenim ideologijama jesu vizije.

One su ključni sastojak pozitivnog kretanja u jednom društvu. Da, tačno ja imam želju da uzdrmam i razbijem sisteme koji, opčinjeni svojim dedukcijama i kartezijanstvom, navode svijet u slijepu ulicu u kojem je nova sinteza gotovo nemoguća, i gdje se od šume stereotipa i usvojenih ideja ne mogu nazreti one pozitivne osnove na kojima ljudske zajednice počivaju.

Svaki moj rad u osnovi je kritički, u stablu je čvrst u ubjeđenju, a njegov plod je vizija na kojoj je moguće zaploviti".

Isti kritičar zapisuje: “Svi njegovi likovi izgledaju kao da su odsutni iz njih samih“. Koliko je čovjeka zarobila ravnodušnost?

"Na mojim slikama ima likova bez lica. Na crtežima opet se nalaze humanoidi sa glavama u obliku košnice ili u obliku stratifikovanih elipsi. Lice bez lica je alegorija anonimata – ono može biti bilo čije – ili ničije, te je samim tim naše logičko traženje identiteta time osujećeno...

Postoji u svakom tom prizoru kolanje energije koja struji među ljudima i koja je neuništiva, uprkos svemu

Što se tiče ravnodušnosti, pa ne znam, pogledajte oko nas ikeizirane apartmane, asortirane tehno-gadžete, automobile – sve upakovano sa marketinškom mašnicom 'personalizovnih' proizvoda, da bi se ta hiper produkovana pilula lakše progutala – mislim da to sije apatiju.

Mislim da su se zato ljudi zapitani nad svrhom same njihove egistencije i da im više nije jasno ni gdje su ni kuda idu. Na neki prilično tragičan način ne umiju da žive život, već na njega gledaju čežnjivo kao na sjajnu vitrinu nekog nedostupnog butika.

Pred nekim Vašim slikama ili crtežima se ledim, iako je kolorit “rajski”. Griješim li u njihovom tumačenju? Šta to Vi predviđate čovjeku u budućnosti?

"Ne bih se ledio pred tim prizorima, naprotiv. Svaki taj prizor daje razrješenje a ne tjeskobu i tragediju. Boje su čiste i nepovrijeđene. Mjesto je dato svjetlosti i prostoru unutar slike. U mnogim mojim slikama se pojavljuju strukture kao električni stubovi, vodovi, antene i prijemnici...

Postoji u svakom tom prizoru kolanje energije koja struji među ljudima i koja je neuništiva, uprkos svemu. Zato ne vjerujem u mračnu budućnost, vjerujem u svoje vizije koje mogu da mijenjaju ljude".

Konstrukcija identiteta

“Ima kod tog umjetnika žarka želja da izazove krizu savremenih ideologija, odnosno naš način na koji se konstruišemo. Ono što on trasira živim bojama nalazi se na graničnoj liniji. Da bi oduševili i kritikovali u istom i jedinom pokretu (u smislu da se kriza stavi u srce sistema, našega), moguće je samo pod uslovom da radi u samoj srži znakova koji danas omogućavaju konstrukciju identiteta.

Miješanje znakova se pretvara u otvoreno pitanje

Zavisni od svake situacije i svake kulture ti znakovi su isto toliko rezultat opšteg pokreta koji se zove mondijalizacija sa svojim artefaktima koji su zamišljeni i proizvedeni za svakog. Kod tog umjetnika jedna lobanja, čovjek u uniformi autoritativnog režima, neki skoro nadrealistični pejzaž s mnoštvom ljestvica ili neskladnih predmeta, daju nam predstavu grotesktnih predmeta kojima nas svakog dana zatrpavaju.

Miješanje znakova se pretvara u otvoreno pitanje. Na nama je da odgovorimo na to i da vidimo kroz ta djela odnos koji održavamo sa realnošću koja nam izmiče, a koju nazivaju sadašnjost. Milunović zna odlično da je tu stvarnost moguće graditi samo kroz složeni odnos koji svako održava sa istorijom.

Svijetom bezgranične svireposti konzumerističkog sistema i zakona tržišta”, zapisao je Damijen Sose (prevela Branka Bogavac).

U prethodnom intervjuu sam Vas pitala: “Vidim po slikama na temu gradova, a i po Vašim izjavama da Vas je rasparčavanje Jugoslavije pogodilo, što nije čest slučaj kod mladih”. Tada ste odgovorili: “Strašno me je pogodilo“. Da li je nostalgija za izgubljenom zemljom prevaziđena?

"Naravno da me je strašno pogodilo. Neko nam je oduzeo domovinu, uništio je, raznio je one najkrhkije segmente ljudskosti a to su sjećanja u plamenu i divljaštvu koje je trajalo četiri-pet godina. To nikada nije bila nostalgija, jer nostalgija može da se namiri povratkom na To mjesto, ali gdje bi se onda naša eventualna nostalgija utolila?

Dakle, čak ni nostalgija u cijelom tom kontekstu nije moguća, a kamoli šta drugo. Današnje države nastale raspadom Jugoslavije djeluju poprilično virtuelno, i manjkave su autoritetom – o političkoj kasti da i ne govorim... Ali, to su već konsekvence užasa u kome smo demokratski svi učestvovali kada smo izlazili na izbore svih tih godina.

Galerija

( Branka Bogavac )