Uzmeš šerpu, fotoaparat i laptop...
Kako je Vanja Rajković-Bojanić odlučila da ljubav prema kuvanju i kulinarsko umijeće podijeli sa internet zajednicom
Dugo godina sam ignorisala internet svijet, a posebno društvene mreže. Koristila ga samo za potrebe posla i obrazovanja… a sve u stalnom strahu od otkrivanja sebe, svoje privatnosti, gubitka veze sa stvarnošću i ostalim toliko spominjanim boljkama virtuelnog druženja.
Muž mi je često govorio: Sačekaj da nađeš svoju temu i shvatićeš koliki je internet i naći ćeš mjesto za sebe…
Zaljubljenik sam u kuvanje, porodicu i prijateljstva, pa često pravim večere za najdraže, hraneći tako i prijatelje, ali i osjećaj da su nam porodica i prijatelji temelj života, uz stalno ponavljanje da su sitnice koje radite za druge najveći pokazatelj ljubavi koju im darujete. Pa ipak te večere su stalno završavale dugotrajnom razmjenom recepata i uputstava, i tako na kraju pokleknuh pred nagovorima prijatelja i počeh objavljivati recepte na svom Facebook profilu.
Iako sam već nekoliko godina imala profil, nisam ga koristila, čak se nisam zahvalila prijateljima na čestitkama rođendana iz prostog razloga što sam ih vidjela tek nakon nekoliko mjeseci, a tad je već bilo besmisleno… i tako odjednom kroz slike jela i recepte aktivirah se na Facebooku i osvanuh na internetu, pojavi se značajan broj znanih i neznanih prijatelja koji su imali istu ideju kao i ja, i sa sjetom se sjećali bakine kuhinje i porodičnih ručkova.
Uskoro je Facebook postao mali za moju priču i opet na nagovor, ali i uz pomoć prijatelja kreirah blog Kuvaj za me, i uđoh u u svijet blogera… Sada svako jelo koje spremam počinje sa: Uzmeš šerpu, fotoaparat i laptop…
Vrlo brzo sam bila zatečena i oduševljena činjenicom da je moj blog o kuvanju prvi i jedini u Crnoj Gori, ali onda osjetih tugu i prazninu. Pa zar je moguće da ovako obična i toliko obrađivana tema nije našla svoju ulogu na crnogorskoj internet sceni? S obzirom na profesiju, svjesna sam činjenice da je Crna Gora na visokom nivou sa svojim kvalitetnim internet pristupima, kako kroz fiksne tako i kroz mobilne mreže. Zavidan procenat teritorije Crne Gore je pokriven internetom, a brzine koje se ostvaruju su daleko od zanemarivih, i sigurno zadovaljavaju i najzahtjevnije apetite.
U prilog ovome govori činjenica da je veliki broj domova pokriven ADSL tehnologijom uz brzine interneta do 10 Mb/s, WiMAX pristupom sa brzinama do 5 Mb/s i FTTx tehnologijama sa brzinama interneta od 10 do 45 Mb/s, a gradovi i sve više vangradskih zona dobija mobilni internet sa brzinama do 42 Mb/s. LTE tehnologija se polako uvodi i uskoro ćemo moći surfovati Internetom i do 100 Mb/s…
Vanja Rajković - Bojanić, Foto: Dejan Kalezić
Ali osim surfovanja moguće je još puno toga, a tu nastupaju muk i praznina. Internet prostor i brzine su nam dostupni, ali nedostaju sadržaji, može se reći čak i ambijent, a to je ono gdje mi stupamo na scenu, mi obični svakodnevni ljudi… Kao što su mobilne mreže istisnule fiksnu telefoniju, tako internet sa svojim chatovima, VoIP-ima i ostalim multimedijalnim aplikacijama lagano potiskuje telefoniju u potpunosti, i kao što su fiksni telefoni zamijenjeni mobilnim, danas mobilni telefoni bivaju unaprijeđeni u pametne pri čemu se ponajmanje koriste za telefoniranje… a ipak uz njih ste stalno “on-line” i “up-to-date” kako se to popularno kaže.
I onda opet pitanje i praznina – za šta mi u Crnoj Gori koristimo sva ova moderna čuda tehnologije, koja su nam na- dohvat ruke. Telefoni i drugi gadgeti koje koristimo ne obilježavaju naše potrebe i mogućnosti, nego su statusni simboli, bitno je da smo viđeni sa tabletom, ali na njemu jedva da čitamo novine, igramo igrice i slušamo muziku… Koliko zaista poznajemo i koristimo mogućnosti ovih modernih spravica koje nas časkom vežu sa cijelim svijetom? Šta je to šta mi imamo da kažemo svijetu, kakav biznis možemo da ostvarimo putem interneta, kako internet može da pomogne nama i našem biznisu, zašto smo se zaglavili u ulozi posmatrača umjesto aktivnog učesnika? Da li je to nemanje kreativnosti , nemanje hrabrosti ili možda nemanje adekvatnog znanja? Ili se jednostavno nismo sve ovo zapitali, jer tek sa spoznajom potreba, mi nalazimo i načine…
Internet zajednica je zajednica sa najvećom ekspanzijom, pa tako i crnogorsko internet društvo iako raste iz dana u dan, raste uz mnogo pitanja i nedoumica, mnogo strahova i malo povjerenja. Hrabri koji krenu brzo se oduševe svijetom koji otkrivaju… Ja nisam imala ni hrabrosti ni povjerenja, ali danas nakon 100 dana od pokretanja, blog ima preko 42.000 hiljade pregleda, a sad već ima u prosjeku 400 posjeta na dan, Facebook Page koji prati blog ima 650 lajkova, a blog se prati i na Pinterestu i na Twitteru. Mislila sam, kome će biti interesantna priča o zaposlenoj Crnogorki koja voli da kuva, o njenoj ljubavi prema porodici i malim svakodnevnim stvarima? E pa, ispostavilo se da je interesantno mnogima, i to ne samo u Crnoj Gori, već i Kanadi, Rusiji, Americi, Belgiji, Indiji, Australiji…
Onog momenta kad sam sakupila hrabrosti da otvorim vrata interneta nisam otvorila samo vrata ka Crnoj Gori, otvorila sam kapiju ka svijetu u cjelini. Sada uviđam koliki je internet, koliko tu ima prostora za svakog od nas, koje nam se sve mogućnosti nude, ali i koliko malo ih koristimo, koliko je zabluda i inertnosti koje nas koče, a koliko je malo potrebno za uspjeh… I zato kad uzmem šerpu, ja uzmem i fotoaparat i laptop…
Tekst je objavljen na blogu Digitalizuj.me
Galerija
( Vanja Rajković-Bojanić )