Stezanje obruča

Užurbana evropska turneja ministra inostranih poslova Igora Lukšića, otvaranje “naučnog” instituta u Podgorici od strane Bebe Popovića, česta prisutnost u crnogorskim medijima američkih lobista Brusa Džeksona i Roberta Gelbarda, neki su od znaka da se Milo Đukanović sprema za još jedan veliki bleferski poduhvat. Ciljna grupa tog blefa nisu crnogorski građani i građanke, nego čelnici relevantnih država i međunarodnih organizacija, prvenstveno Evropske unije, jer prema raspoloženju i postupcima ovih prvih ne osjeća ni zebnju ni strah već, kao što sam u ranijim tekstovima dokumentovao, demonstrira samo otvoreni prezir i nipodištavanje. Zbilja, kakav drugi odnos, osim prezira, prema svojim robovima može da ima gospodar uvjeren u svoju svemoćnost?

Đukanovićeva izlaganja na sjednicama organa DPS-a, koje je crnogorska javnost imala prilike da preuzme sa sajta dnevnog lista “Dan” i sluša u udobnosti svojih domova, pokazuju da je za dvije decenije na vlasti centralističko-boljševičkom metodom temeljno okupirao Crnu Goru. Crna Gora je do te mjere premrežena štabovima, mini-štabovima i punktovima DPS-a, da u njoj vlada permanentno stanje hladnog rata protiv političkih neistomišljenika. Nasilje, progon, šikaniranje, diskriminacija, od kolijevke pa do groba, svih koji se odupiru partijskom jednoumlju svakodnevna su pojava. Na primjer, prijatelji režima Taksin Šinavatra i Dojčilo Maslovarić, te režimske apologete Andrej Nikolaidis i Miloš Bešić dobijaju crnogorsko državljanstvo pod sumnjivim okolnostima, dok stotine stanovnika i stanovnica Crne Gore, iako zadovoljavaju sve zakonske uslove, bivaju zakinuti ovo elementarno ljudsko pravo. Abid Crnovršanin i njegov šef Raško Konjević će na sudu imati priliku da objasne zašto su krivotvorili činjenice u rješenju kojim su odbili zahtjev za crnogorsko državljanstvo moje žene. Meni je jasno zašto su to uradili, jer se duh fašisoidne jednodimenzionalnosti akumulirao i kristalisao u ministarstvima i državnim institucijama koje se teško mogu definisati drugačije nego kao privatno vlasništvo DPS-a i njegovih satelita (SDP-a, BS-a, LP-a, itd.). Tako da je iluzorno od vladajuće kamarile, bilo u jezgru ili sa periferije, očekivati bilo kakvu promjenu načina dosadašnjeg rada, a kamoli suštinski reformski pomak.

U isto vrijeme, svjedoci smo da je koruptivnim metodama u velikoj mjeri razvodnjena kreativna društveno-politička energija koju su opozicione i alternativne snage generisale tokom prošlogodišnje “žute revolucije”. Zbog toga je Đukanović nedavno napravio procjenu da je pobjeda Filipa Vujanovića na predsjedničkim izborima zagarantovana i, u skladu sa tim, počeo da razrađuje blef prema međunarodnoj zajednici koji će mu biti potreban da bi obezbijedio trajanje svog premijerskog mandata u predstojećem periodu.

Taj blef se sastoji iz dva dijela. Prvi dio je već odavno poznat, a usmjeren je na prikazivanje opozicionih partija, nezavisnih medija i autonomnih organizacija civilnog društva kao rušitelja demokratskog političkog poretka, izazivača nemira i nestabilnosti i prijetnju “integracijama” i “investitorima”. To je tzv. negativni dio poruke. Međutim, da bi poruka ima smisla, ona mora imati i pozitivnu dimenziju. To je drugi dio blefa, jednako lažan kao i prvi, koji u prvi plan stavlja (tobožnje) Đukanovićevo čvrsto opredjeljenje i posvećenost da prilagodi funkcionisanje državnog aparata i svoje partije normama i pravilima Evropske unije. Dakle, uz pomoć navedenih lobista, njihovih saradnika i “kontakata za vezu”, Đukanović na sve četiri strane svijeta reklamira želju da se mijenja, da se demokratizuje, da se “integriše” sa pravom i zakonom, sa najvišim dostignućima evropske civilizacije.

Uporedo sa operacionalizacijom ovog blefa na međunarodnom planu, Đukanović namjerava da, poslije dobijenih predsjedničkih izbora, izvede dodatno stezanje obruča protiv političkih oponenata, uspostavljajući politiku minimalne tolerancije za sve do sada neokupirane zone. Ne izgleda mi nevjerovatnim da će mnogi od onih koji se ne “šćednu u lance vezati” biti primorani da napuštaju zemlju. Zbog toga postojeće opozicione partije, kao i nezavisni predsjednički kandidat Miodrag Lekić, moraju u ozbiljno razmatranje uzeti sve političke i nenasilne opcije, a posebno osmišljavanje i realizaciju vaninstitucionalnog djelovanja koje uključuje i bojkot rada Skupštine i građanske proteste, kao i “aktivan bojkot” predsjedničkih izbora. Aprilski predsjednički izbori će biti, meni se čini, posljednja šansa da ova i ovakva opoziciona scena pokaže da li je sposobna da sa vlasti smjeni Đukanovićev bratstveničko-kumovski klan. Klan čiji izabranik za predsjednika, Filip Vujanović, nedavno u Baru, između ostalog, kaže i ovo: “Očekujem da se na primjeran način saopšti državni odnos prema kriminalu koji je naša velika obaveza”. Obaveza, nego što.

( Filip Kovačević )