Ženska trauma na "Arhipelagu Goli"

Tokom ove godine u Crnoj Gori obilježene su, ili se planiraju obilježiti „velike osmice“ - okrugle godišnjice više značajnih dvadesetovjekovnih istorijskih događaja.

Uočava se određena konfuzija, očito uzrokovana potrebom organizatora memorijalnih događaja da lokalne, nacionalne ili nacionalističke istorijske narative priključe na evropsku memorijalnu agendu. Ali, kada je riječ o jednom od ovih velikih evropskih događaja, čija se 70. godišnjica takođe obilježava ove godine - početku Hladnog rata 1948. - takva nastojanja izostaju. Izgleda da nećemo imati šta da kažemo na tu temu iako, ili možda upravo zato što IB Rezolucija iz 1948. godine i sve ono što će nakon nje uslijediti, kao domaći, specijalni oblik hladnoratovskog iskustva - predstavljaju jednu od najdubljih trauma u našem kolektivnom sjećanju.

Zatiranju sjećanja na golootočko iskustvo naročito su bile izložene žene koje su robijale na Golom otoku i Sv. Grguru. Iako je sa ovog prostora na Sv. Grgur i Goli otok slat najveći broj kažnjenica proporcionalno broju stanovnika, Crna Gora je jedina postjugoslovenska država u kojoj su iskustva „informbirovki“ gotovo sasvim ostala izvan sfere interesovanja istraživača/čica. O tome koji su razlozi za ovaj zaborav, i šta je to što želimo da zaboravimo, razgovaramo sa dr Renatom Jambrešić

Kirin, naučnom savjetnicom na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, istraživačicom koja je dala veliki doprnos rasvjetljavanju ovog traumatičnog iskustva žena u prvim godinama socijalizma.

Sedamdeset godina nakon IB Rezolucije i dalje imamo nelagodu kada se povede riječ o ovom istorijskom iskustvu. Čini se da nemamo, i da još dugo nećemo ni imati konsensus oko toga da li su kažnjenici/ce po osnovu IB Rezolucije uopšte i bili žrtve političke opresije. Kako se može objasniti da je ta nelagoda nadživjela promjenu političkih režima, ideologija, raspad Jugoslavije i smjenu nekoliko generacija?

- Zazor i nelagoda koju povjesničari i drugi humanisti osjećaju prema političkoj represiji Golootočana povezana je s toleriranjem nasilja u kontekstu poraća: od represalija nad pripadnicima poraženih vojski, prisilne migracije stanovništva i kolonizacije, političkih progona i narodnih sudova do eksproprijacije privatne imovine i nepoštivanja ljudskih i građanskih prava. Narativ koji je socijalističku revoluciju bešavno spajao s uspješnom izgradnjom zemlje, ubrzanom industrijalizacijom i modernizacijom, te postepenom demokratizacijom - nije uzimao u obzir kompleksnost povijesnih događaja i procesa koji su se bitno razlikovali od jedne do druge etape i bolno prelamali kroz sudbinu istaknutih jugoslavenskih komunista. Recimo, prirodu „adaptiranog“ staljinističkog nasilja u logorima i zatvorima za informbirovce nije moguće razumjeti bez uvida u temeljitu staljinizaciju jugoslavenskog društva u prvim poratnim godinama, kao i bez poznavanja povijesti unutarpartijskih čistki i podjela tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Raskid sa SSSR-om nije bila jugoslavenska namjera ni inicijativa, i do njega ne bi došlo da se Staljinova vanjska politika i želja za potpunom kontrolom nad komunističkim lagerom, a posebice balkanskim zemljama, nije sasvim udaljila od marksističkog internacionalizma. Drugi razlog zašto ne postoji konsenzus oko toga jesu li zatočenici Golog otoka, Sv. Grgura i brojnih drugih zatvora i pritvora bili žrtve političke opresije ili tek „kolateralne žrtve“ nasilne destaljinizacije partije povezan je s prvim - to jest u kojoj mjeri toleriramo političko nasilje i tzv. „demokratski deficit“ kad su u službi etnonacionalnih, a ne više ideološke naracije. Kao što su komunistički autokrati gotovo četrdeset godina uspijevali prešutjeti Goli otok, tako su huškaški zagovornici raspada federacije i osamostaljenja nacionalnih država počeli (nekritički i senzacionalistički) govoriti o njemu u kontekstu totalitarne paradigme i „zločina komunizma“. Riječima etnologa Božidara Jezernika, dok se o njemu šutjelo, Goli je bio tvrdi kamen na kojem je počivala država, a kad se počelo o njemu govoriti - i država se počela raspadati.

Ćutanje istoričara/ki, istraživača/ica i druga ćutanja o kojima govorite ipak su „logičnija“ i svakako manje tjeskobna od ćutanja samih kažnjenika/ca, a zatim i njihovih potomaka/kinja koji su nasljedili ovo ćutanje u jednom procesu tranferisanja političke trauma koji, kako izgleda, još traje.

- Svakako, postoje i dublji psihološki razlozi potiskivanja pretrpljene traume kod samih žrtava dugogodišnje torture koji o svom „službenom putu“ i „ljetovanju na Titovim Havajima“ nisu smjeli ni mogli kazivati članovima obitelji ni svojoj djeci. Riječ je o pounutrenju bola i stida na kojem se temeljilo ritualno sramoćenje i okrutno međusobno kažnjavanje dotad uzornih komunista koje je u njima zatrlo ideju marksističke izgradnje novog čovjeka. U ovim se „ceremonijama sramoćenja“ pred kažnjeničkim kolektivom spojila baština balkanske patrijarhalne kulture i suvremene tehnologije (samo)discipliniranja i (samo)podjarmljivanja čovjeka koje teže ovladati njegovim javnim i privatnim, spolnim i duhovnim životom. U prostorima izvanrednog stanja prestaje razlikovanje zakona i bezvlašća, dopuštenog i nedopuštenog, iznimke i pravila, a tamo gdje je “uništavanje prava osobe uzdignuto u narodni običaj’” (Valerij Podoroga) dolazi do inventivnih biopolitičkih oblika kažnjavanja. U Titovoj navodnoj izjavi da ibeovcima treba dati po glavi, a ne (skinuti) glave vidi se cinička gesta “prosvijećenog despota” koji koristi izvanredno stanje (koje je od 1948. do 1953. doista i nastupilo) kako bi odlučivao o životu i smrti svojih dojučerašnjih drugova, suputnika i rivala. S druge strane velik broj (administrativno, nepravomoćno) procesuiranih i kažnjenih ljudi bio je posljedica modernog, totalitarizmu sklonog, represivnog aparata čiji agenti i isljednici uzimaju ovlasti i prisvajaju moć, te brojem osumnjičenih dokazuju svoju efikasnost i kompetencije. To je posebice bio slučaj u Crnoj Gori gdje je broj nevino kažnjenih, u odnosu na broj stanovnika, bio najveći.

Mislite li da postoji poseban razlog za dodatno zatiranje sjećanja na žene koje su robijale na Golom otoku i Sv. Grguru? Za nas u Crnoj Gori to pitanje ima poseban značaj jer ovdje, za razliku od drugih postjugoslovenskih država, to pitanje nije istraživački otvarano, iako je, kao i kada je o muškarcima riječ, proporcionalno broju stanovnika najviše robijašica, njih 150, bilo iz Crne Gore. Da li je, dakle, riječ o dominaciji muških istorijskih narativa, koja se pojavljuje i u ovom, viktimološkom kontekstu, ili postoje i drugi razlozi za zaborav činjenice da su osim muškaraca robijale i žene?

- Sjećanja žena robijašica bila su dvostruko isključena kako iz društvene tako i privatne memorije žrtava informbiroovske histerije, a potom, kad se o Golom počelo govoriti i pisati, njihova su sjećanja sporo i teško izlazila u javnost. Testimonijalni muški diskurs o „Arhipelagu Goli“ dominirao je sve do ratova 1990-ih, potican vrijednim umjetničkim ostvarenjima i književnim djelima na ovu temu, pa bivše kažnjenice nisu imale poticaj, kulturni uzor ni kôd kojim bi na primjeren način progovorile o duboko poražavajućem, antihumanističkom i mizoginom iskustvu. Za razliku od svjedočenja o stradanjima iz fašističkih logora koja su bila sastavni dio partizanske epopeje, staljinistički su logori - kako u Sovjetskom Savezu tako i u Jugoslaviji - bili tabu tema sve do Karla Štajnera i njegovih Sedam tisuća dana u Sibiru (1971) a potom i Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča (1976) gdje su svoje mjesto pronašla i sjećanja Agate (Jagice) Oreški Sibirski pečat (1983) koje je opisao njezin sin Vlado Oreški i Milan Nikolić. Kao što je to često slučaj, književnost otvara prostor svjedocima, kao što i svjedoci osnažuju književne glasove (posljednji je primjer roman Naslijepo Claudija Magrisa) nadovezujući se jedni na druge. Tako je okidač za žensku stranu priče o logorskom iskustvu bila dokumentarna serija Goli život Danila Kiša i Aleksandra Mandića koja je snimljena 1989, a emitirana u proljeće 1990-te u svim jugoslavenskim republikama izazvavši novi val interesa sa žrtve državnog nasilja. Riječ je o dubinskim intervjuima koje je Kiš vodio u Izraelu sa Ženi Lebl (1927-2009) i Evom Nahir Panić (1918-2015), izuzetnim ženama i političkim emigranticama koje su dobile potvrdu povijesne važnosti i jedinstvenosti svog iskustva te potom objavile i vlastite knjige sjećanja.

Često svjedočimo minimiziranju opresija kojima su bili izloženi robijaši/ce na Golom otoku kroz nastojanja da se ta stradanja relativizuju njihovim sravnjivanjem sa patnjama političkih žrtava drugih totalitarnih režima, a sve to, naravno, u korist onovremenog jugoslovenskog režima. Kada čitamo vaše radove na temu političkog kažnjavanja žena, prije svega “Šalje Tito svoje na ljetovanje - Ženska trauma i Arhipelag Goli” - suočavamo se konkretnom istorijskom traumom, vidimo njeno lice, čak i njeno rodno lice, i uviđamo koliko su ta „sravnjivanja“ duboko anti-humana. Kakva je to, zapravo, bila trauma?

- U svojim sam radovima koji tematiziraju sudbinu žena žrtava političkog nasilja, uključujući komunistkinje aktivne u međuratnom razdoblju, pokušala pokazati da je tragedija „apsolutnih drugarica“, predanih borkinja za buduće društvo, ravnopravnih i jednakih - nalik komunistkinji Kristi Kusovac - bila u tome što im je jednim potezom oduzeta budućnost, ali i vlastita prošlost o kojoj nisu smjele ni mogle govoriti. Naime, u staljinističkoj maniri, jugoslavenski su tvorci represivnog kažnjeničkog sustava ponovili sve ono što su osuđivali kod sibirskih i starojugoslavenskih kazamata. Prije svega kažnjavali su supruge, kćeri i sestre političkih zatvorenika samo zato što su s njima u rodbinskim odnosima (negirajući ženama politički i građanski subjektivitet), nasiljem su iznuđivali lažna priznanja i optužbe drugova, nasiljem i teškim (a besmislenim) fizičkim radom ugrožavali su tjelesni integritet i reproduktivnu sposobnost žena. No od fizičkog nasilja i ritualiziranih formi međusobnog kažnjavanja, vrijeđanja i pljuvanja, teže je posljedice ostavila psihička tortura „ispiranja mozga“ i prisilnog sastavljanja zapisnika o vlastitoj „krivnji“. Svim političkim zatvorenicima i zatvorenicama s Golog oduzeto je uporište realnog u vlastitoj (revolucionarnoj) biografiji jer su bili podvrgnuti metodi sistemskog ništenja i prekrajanja životopisa. Recimo, pripadnost srednjoj klasi, intelektualni milje ili obrazovanje na lenjinskim univerzitetima, pa čak i etnička pripadnost (uz neočekivani antisemitizam), predstavljali su dovoljan razlog za pretvaranje dotad uzorne biografije u automortografiju (pojam Ženi Lebl) kojom upravlja autodestrukcija i negiranje ideala kojima je bio posvećen dotadašnji revolucionarni život. A nemogućnost (re)konstrukcije vlastite životne priče poništava osnovnu ideju komunističke emancipacije prema kojoj će “potlačeni ljudi, proleteri, prvi put početi upravljati vlastitim vremenom” (Alain Badiou).

U kom smjeru bi se, po vašem mišljenju, mogla ili morala kretati dalja istraživačka interesovanja za iskustava jugoslovenskih „ibeovki“?

- Ono što nama istraživačicama feminističkog usmjerenja predstoji jest usporedba iskaza žena žrtava jugoslavenskog političkog terora sa svjedočenjima žena u drugim dijelovima svijeta, kojima se ne priznaje status političkih zatvorenica ili pak obeštećenje za pretrpljene traume. Pritom se treba voditi idejom „humanističke logorologije” Cvetana Todorova koji je rekao da umjesto interesa za posljedice radikalnog zla i dehumanizaciju mjerenu gubitkom tipičnih “muških” vrijednosti - čast, hrabrost, principijelnost - suvremeni istraživači i istraživačice trebaju tragati za primjerima “ženskih” napora preživljavanja i održavanja minimalne, prividne normalnosti u logorskom univerzumu. U središtu tih napora leži borba za očuvanjem “ženskih” vrijednosti (izdržljivost, suosjećanje, potreba povjeravanja) koje čine “banalnost dobra” i u nemogućim uvjetima logora koji, kako nam to svjedoči „rat protiv terora“ i rat protiv migranata, nisu samo stvar prošlosti.

Katarzičnu vrijednost svjedočenja prepoznali su vizualni mediji

- No posljednje preživjele heroine rata i nesretne žrtve poratnih političkih raskola trebale su pričekati kraj još jednog razornog rata i još jedan krug obračuna s prošlošću (te nove stravične logore za bivše susjede, prijatelje i sugrađane) kako bi odgovorile na novi val interesa stručne, umjetničke i šire javnosti. Ovaj put, povijesnu autentičnost, neponovljivost i katarzičnu vrijednost kako primarnog tako i sekundarnog svjedočenja prepoznali su vizualni mediji: recimo, kazališna redateljica Lenka Udovički, 2004. godine, u suradnji s bivšim zatočenicama Verom Winter i Beatrix Fixmann, na Golom je organizirala međunarodnu kazališnu radionicu Core Sample - Goli otok 1949. do 1956., a mlada autorica Tiha K. Gudac nagrađivani art dokumentarac Goli (2014) posvetila je uspomeni na djeda Golootočanina i traumatskoj šutnji svoje majke. Saznajem da je iste godine mlada crnogorska redateljica Katarina Bulajić snimila također zapaženo filmsko svjedočenje o sudbini jedne bivše zatočenice (Linija života). Suvremena istraživanja iz aspekta ženske, kulturne i književne povijesti iz pera Slavice Garonja Radovanac, Ljube Vukmanović, Dragana Markovića, Davora Beganovića, poljske književne teoretičarke Katarzyne Tachinske, i moja vlastita, i nadalje otkrivaju rukopise koji su dugo čekali na objavljivanje (poput Milke Žicine ili Angele Vode), kao i usmena svjedočenja (kakve nudi arhiv digitalnoj Muzeja žena Crne Gore www.muzejzena.me), te tako uspostavljaju nizove poveznica i referenci, sjećanja i dosjećanja, uz pomoć kojih se, nadajmo se, povijest ne ponavlja „naslijepo“ nego uči, tumači i kreativno nadopisuje.

Galerija

( Nataša Nelević )