Nakaradno i groteskno

Bilo je crveno svjetlo na semaforu, pa sam čekao prvi u koloni. Sudeći po laganom pomjeranju automobila oko mene, svima se žurilo. Još od paljenja crvenog svjetla, oni su vagali između kvačila i gasa i pomjerali se svega po nekoliko centimetara naprijed-nazad čekajući zeleno. Takav je i način života u Podgorici, konstantno napet. Svi jure i grabe, a na kraju dana, na kraju godine i decenije, rezultat je jurnjava u prazno, jurenje za prolaznim.

Ulicu je prešla meni poznata gospođa. Izgledala je jako otmjeno i hodala je slobodno. Postoji vic o savremenoj Podgoričanki koja opisuje majku svog momka i kaže: „Majka mu je prava gospođa“. Upravo u toj čarobnoj i često nedokučivoj riječi je tajna osobe koja je koračala preko pješačkog prelaza. Držala je kičmu pravo i ogrnuta je bila velikom maramom. Poenta je da nije bitno da li je to bila Vitonova marama ili je sama sašila, već način na koji se nosila sa tom maramom, kako se uklapala u njenu ličnost. Isto bi koračala i u bade mantilu.

Ta gospođa je prva generacija rođena u Titogradu. Njeni roditelji bili su predmet poslijeratnih viceva i priča o ljudima koji su se useljavali u novoizgrađene stanove. Pričalo se o podizanju roletne, pa zatim traženju iste kod komšije na spratu iznad. Međutim, iako je bilo opasno u tim godinama javno reći da neko pripada građanskoj klasi, neki vid klase je postojao, odnosno bilo je nekih izdvajanja. Umjesto da se opišu kao pripadnici određene klase, za takve ljude se govorilo da „drže do sebe“. Idealan opis tog doba i ljudi dobio sam od jedne starije gospođe koja je pripadala toj generaciji. Bili su to muškarci koji na preko četrdeset stepeni idu na Čepurke da izjave saučešće u odijelu sa kravatom i šeširom, a žene sa obaveznim čarapama i haljinom, krojenom po isječku iz časopisa „Svet“ koji je pratio aktuelne zapadne trendove. „Svet“ koji možemo danas kupiti na trafikama je sasvim drugačiji svijet.

Trebalo je vremena da djeca zakletih komunista nađu svoj put, trebalo je dosta putovanja, knjiga i ploča, ali baš kad je bilo vrijeme da kreće treća generacija, stigle su devedesete i tu se stavlja tačka. Riječ ugled je izgubila preko noći svako značenje. Statusni simboli su se promijenili i idoli su postali šverceri nafte, duvana i oružja, ratni profiteri i turbo folk zvijezde. Generacije koje su bile „pokušaj građanske klase“ postale su visoka klasa u poređenju sa novom elitom, naravno ne kad je riječ o novcu, već o obrazovanju i manirima. Dug je put od gusala do klavira i violine i teško da se može preći za jednu noć kao što je to slučaj sa siromaštvom i bogatstvom.

Na scenu su bahato stupili neki novi klinci, neki novi šabani. Bilo je pogodno vrijeme da ljudi bez mnogo mozga zgrnu mnogo novca. Kasnije su taj novac pretežno ulagali u izgradnju stambenih zgrada i kafića. Sa zgradama je lako, unajmi se arhitekta da napravi kocku sa vratima i prozorima. Kafići su već njihovih ruku djelo. Kafići dizajnirani od strane nove elite su lako prepoznatljivi. Riječ je o separeima sa tapaciranom kožom i šipkama boje zlata. Šank je od mermera, obično tamnozelenog. Nažalost, mnogo je kafića koji su zadržali izgled devedesetih godina.

Kad se vrijeme donekle normalizovalo, nova elita zauzela je visoke pozicije u društvu i do danas ih nisu puštali. Iz kožnih jakni uvučenih u trenerke i razvučenih džempera, uskočili su u svilena odijela. Danas nova elita prati trendove, kupuju se posljednji „krici“ mode, ali sve to izgleda nakaradno i groteskno. Upravo elita određuje put kojim se kreće neka država. Ima par primjera koji su precizno slikaju kojim smo to mi putem krenuli.

Jedan od političara čija je partija početkom devedesetih pobijedila na izborima i nije više nikad izgubila krenuo je na službeni put u London. Kad je stigao na aerodrom, otišao je u toalet, dok ga je ispred čekao njegov vozač. Nakon obavljene nužde, nije umio da se snađe sa vodokotlićem, nije znao kako da pusti vodu. Nije mnogo mario i krenuo je da izađe, ali vrata nisu mogla da se otvore. Počeo je panično da lupa i viče. Nakon nekog vremena došao je u potragu za njim i zabrinuti vozač-sluga koji je svojim talentom nasilno razbio vrata. Obojicu je odmah uhapsila policija i odvela na ispitivanje, a naš predstavnik izabran voljom našeg naroda zakasnio je na sjednicu na kojoj je trebalo da se raspravlja o problemima globalnog zagrijavanja. Sve što je trebalo da uradi jeste da prvo pročita natpis na engleskom da je vrata moguće otvoriti odmah nakon što se pusti voda, a voda se pokreće pritiskom noge na malu papuču pored šolje. Međutim, sve je to možda samo zlonamjerna gradska priča usmjerena protiv vladajuće partije u trenucima predizborne kampanje skovana u kuhinjama stranih agentura.

Ono što nije priča i što mogu da tvrdim jeste iskustvo mog prijatelja, koji je po zanimanju galerista. Uvijek su od deset slika u njegovom fundusu makar tri bile sumnjivog porijekla. Donesu mu tako ljudi, ne znajući šta donose, a on kupi za male pare. Nikad to ne smeta našoj eliti da takvim slikama okiti zidove svojih odaja. Njima papiri ne trebaju, ne vjeruju puno u njih.

Tako je u ekskluzivnom stanu od preko 150 kvadrata na zidu okačena slika koju je sada već ugledno-imućnoj porodici prodao galerista. Problem sa tom slikom nije u njenoj autentičnosti, već što je stolar zadužen za ramove iz nekog razloga ram postavio naopako, tako da bi se i slika morala kačiti naopako. U cajtnotu, galerista je samo odnio sliku kupcima koji nisu ništa primijetili. Prošlo je od tad nekoliko godina, prodao im je još jednu na kojoj je bila naslikana barka, tako da nije i sljedeću mogao da okrene naopako, a sigurno je dovoljno lucidan da tako nešto učini. Bilo bi to sve smiješno i simpatično da vlasnici stana nisu direkor jedne od jačih kompanija u Crnoj Gori i velika dama podgoričkih ulica, koja se izvanredno „nosi“.

Ali, šta njih briga, njima ta slika i naopako izgleda „baš ekstra“!

( Đuro Radosavović )