Vrijeme za rušenje patrijarhalnih bastiona

Kada se proljetos poznata rok-zvijezda Rihanna pojavila na čuvenoj Met gala svečanosti, koju jednom godišnje organizuje čuveni njujorški Metropoliten muzej, odjevena kao papa, ili tačnije papisa, kako glasi naziv za ženu koja bi mogla da ponese titulu rimskog Pontifexa maximusa, ostalo je nedorečeno šta je time htjela da poruči javnosti. Običan glamur i želja da se razlikuje od ostalih, ili se pak radilo o ozbiljnijoj meta-poruci, da je, eto, došlo vrijeme da na čelo velike katoličke ekumene dođe jedna žena. Bilo kako bilo, tek, fotografija papise Rihanne obletjela je svijet.

Ideja da više žena dođe na važnije crkvene položaje u katoličkoj hijerarhiji, nije naravno nova. U taktu sa rodnom osviješćenošću i porastom istinske volje da svijet urede na drugim, ženama naklonjenijim principima - posebno nakon revolucionarne 68-godine - intelektualke katoličkog svijeta su zaoštrile svoj stav i nastavile sa insistiranjem da pripadnice ženskog pola dobiju više stvarnog uticaja. Dosta je bilo guljenja krompira i stajanja kod šporeta, izgledalo je da su došla nova vremena u kojima će drugačije koristiti svoje sposobnosti. Pa ipak, pokazalo se da patrijarhalni bastioni odolijevaju, da revolucije dolaze i prolaze, a neke stvari mijenjaju se sporo ili nikako.

Ono što žene u katoličkom svijetu svako malo postavljaju kao zahtjev, u protestantskom svijetu je već uveliko realizovano. Godine 1916, dakle prije više od 100 godina, u Danskoj je mlada Rigmor Larssen položila posljednji ispit na Kopenhaškom univerzitetu i dobila diplomu prve žene teologa. Bio je to presedan koji je imao planetarno značenje. Međutim, ni u ovom dijelu svijeta stvari nisu išle lako i bez otpora.

Kada su 1948. godine, znači, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, rukopoložene ništa manje nego tri žene za praktizirajuće sveštenice, otpor u samoj danskoj crkvi bio je snažan, ali nedovoljan da spriječi višedecenijsko nastojanje ne samo žena, nego i samog danskog parlamenta da se u praksi, što će reći u svim oblastima društvenog života do kraja provede Zakon o jednakosti polova. U crkvi i vojsci prije svega, pošto su ostali sektori već prihvatili i dobro se ovajdili od ove nove, ženama naklonjenije rodne politike. Danas, nekoliko decenija kasnije, polovina danskog sveštenstva su žene i malo ko ozbiljan dovodi u pitanje polnu ravnopravnost u Danskoj narodnoj crkvi (Dansk Folkekirke). I velika većina kolega muškaraca prihvatila je nove tendencije kao dobrodošle i osvježavajuće.

Argumentaciju da polna nejednakost u crkvi počiva na činjenici da je sam Isus Hrist bio muškarac, te da je to glavni razlog za očuvanje njene partijarhalne strukture, niko više i ne spominje. Čak štaviše, ovoj argumentaciji dodaje se etiketa da je uveliko prevaziđena. Sam kraj 20. vijeka dočekan je hvale vrijednim uspjehom: od ukupno deset biskupskih položaja, pet upražnjavaju žene. One su danas i sveštenice u vojsci. Čak 95 njih je povezano sa ovim sektorom i one čine važan dio militarne logistike. Društveno relevantne javne debate gotovo uvijek imaju za gosta neku od žena praktizirajućih sveštenica - popularnu i uvijek ratobornu Sørine Gotfredsen, ili sićušnu i ženstvenu Kathrine Lillør.

Šta i koliko su žene-sveštenice u ovom dijelu svijeta doprinijele crkvi kao instituciji i učvršćenju hrišćanstva kao religije u vremenu kad su ateizam i skepsa postali svakodnevnica, a religija per definition postala privatnom stvari svakog čovjeka? Na ovo pitanje može se odgovoriti dugim traktatom, ali i kratko u nekoliko riječi: žene su donijele više razumijevanja i empatije za djelovanje svakog člana crkve, kao i svih onih individua koje imaju problema da se snađu u našem kompleksnom i brojnim dilemama gusto prošaranom svijetu.

Koliko su zapadnoevropske vrijednosti i pogotovo mini revolucije u svim važnijim sektorima društvenog života nešto što je nama na našim balkanskim prostorima prihvatljivo, ostaje uvijek otvoreno pitanje. Hrvatske intelektualke, one unutar, kao i one van crkvenog okruženja, čini se da bi ipak htjele više promjena. Onih, koje bi ih ubacile u orbitu modernije, ženskim vrijednostima naklonjenije crkve. Iako nema indicija da će doći do šire društvene rasprave oko nekog relevantnog pitanja kao nedavno u irskom slučaju oko pitanja slobodnog abortusa, stanovito vrenje i ovdje postoji. Doduše, više su to intelektualni ekscesi nezadovoljnih hrvatskih intelektualki koje bi htjele brže ukrcavanje u voz moderniteta na svim poljima, pa i crkvenoreligioznom. Da li će to biti signal za katoličku crkvu da nešto treba mijenjati, vidjećemo.

Pravoslavna crkva, kako stvari danas stoje, nije formalno promijenila svoj stav o ženskom pitanju. One i dalje ne mogu ući u neke manastire na Svetoj gori, a ne mogu ni upražnjavati dužnosti parohijalnih sveštenika. Pa ipak, na terenu su stvari mnogo drugačije, pogotovo u dijaspori gdje su izrazito ženske crkvene organizacije postale glavna poluga njenog funkcionisanja i važan potporni stub njene prisutnosti u životu velikog dijela običnih vjernika.

Neočekivano i za samu pravoslavnu crkvu pad komunizma je njen uticaj toliko ojačao da je trebalo brzo i u hodu prilagođavati se novim vremenima: regrutovati novo, mlađe sveštenstvo vičnije korištenju socijalnih mreža, te prihvatiti različite socijalne grupe pod svoje okrilje, među kojima su žene brojno zastupljene.

Možda nije realno očekivati da će do korjenitih promjena doći nekim spektakularnim aktom, nekim dokumentom koji će Patrijarh SPC-e donijeti i obznaniti javno, ali da se stvari mijenjaju na terenu van svake je sumnje. Biće svakako šteta ako pravoslavne crkve, organizovane na nacionalnoj osnovi, ne osjete duh vremena i žensko pitanje ostave po strani pod izgovorom da danas ima važnijih problema.

Ovaj tekst ćemo završiti još jednom skandinavskom inovacijom na ovom polju. Inovacijom koja može biti inspirativna i za ostale hrišćanske crkve.

Ofanzivni islamski fundamentalizam, koji i u ovom dijelu svijeta tjera na razmišljanje i od koga mnoge boli glava, rezultirao je najnovijim pokušajem da se kao protivteža njegovom mačizmu aktivira feminizam u redovima iste te populacije. Nekolicina žena u svojstvu imama obratila se - istina samo ženama - vjernicima na molitvi petkom. Molitvi, koja i ovdje, u ovom dijelu svijeta, ima svoju težinu i preslišava se ostatak radne sedmice.

Da danska država i društvo stoje iza svega nema sumnje, pa ipak, važno je uvidjeti da li jedan takav pilot-projekat može imati ulogu presedana. I prije svega, može li inspirisati žensku populaciju unutar islama da se pokrene i promijeni stvari iznutra.

Politički establišment se naravno toplo nada da sve neće ostati na ovdje rado prezentiranim pres fotografijama na kojima je francuski predsjednik Macronprilikom svoje posjete Danskoj uhvaćen kako pije kafu u društvu Sherin Khankan. Jer, Sherin Khankan nije makar ko, ona je prva žena imam. I to u cijeloj Skandinaviji, kako ovdje, ne bez ponosa, rado ističu.

( Ljiljana Bulajić )