USA NASA PODASA

Javljaju agencije da su aparati naših najsenzibilnijih medijskih Instituta registrovali paradoks da - što je više statističkog siromaštva, to je sve više iluzije kuvanja i kuvanja na TV-u. Obilna trpeza, ta čovjekova potreba da se nakrka, često je bila i mjerilo napretka i svake druge, lične i porodične, sreće. Imati hrane i to masa. Ifaaa...Use, nase, podase, pjevala je stara pjesma. Kada se hrana nije dovodila u pitanje, a prosječni LD bio sasvim dovoljan za nekoliko potrošačkih korpi, bilo je dovoljno i nekoliko minuta Oliverove TV Vegete. Sada, siromaštvo većine postalo je standard i kuva se, u ogromnim količinama, na svim frekvencijama. Da, praktično hranjenje/kuvanje, kao vještinu odabira, spremanja i serviranja hrane, treba, zašto da ne, umjereno promovisati. Ali ako je kuhinja produkcijska (voditelj, kamera, ton) katastrofa, čemu ista? Nova sezona na ATV izbačila je dodatnih par sati, ogoljenog, hard kuvanja, dnevno. Live! Nesnošljivo, amaterski egzibicionizam. Total trash. Ne zna se ko više i bolje kuva: voditelj, voditeljke, frizeri i atašei...što se čini...Nakon smarajućeg hasanja, resetovani dr Vlasnik i Premijer (6), dipl.ecc, dijele u nacionalnom Teatru snova, stipendije prestravljenim studentima. Recept za život od svoje plate – to od njih dobiti nećete, to budite sigurni, mila, bistra đeco naša!

Povratak na teren toliko izvjesnih izbornih utakmica, nakon preburne 2012-te, najviše je obradovalo uvijek spremne generatore svih naših dijeljenja, fiokare skoro svih kalibara. Revolucionarno izbijanje naroda na ulice (7 građanskih protesta, štrajkovi, demonstracije, protestne šetnje, politički performansi) svrstalo je 2012-tu, u godinu najintezivnijeg događanja naroda. Za naše prilike, svakako. Prvi put od Narodne sloge (1996), šetnje hiljada i hiljada građana. Pređašnji, oktobarski parlamentarni izbori su idealno promovisali, toliko puta viđenu jednočinku, pravo na unaprijed zaokruženi odabir. Viđelo se i kakvu. Sada, poslije nepunih 6 mjeseci, grebu i predsjednički izbori sa otužno izlizanim video kampanjama i sloganima o kandidatima kao superiornim, čudotvornim birokratama čija će nas milost spasiti.

Odvijete do daske, pojačajte ton – koliko vas god boljelo i izluđivalo, kada Vam se nosioci aktuelne vlasti obraćaju i obećavaju rad, ravnopravnost, dušeke i jorgane jeftino. Masu novija radnija mjesta, preslatke euroatlantske integracije, adačuš! Sve very, very najs. Samo što nije i evo sad će!! Aplauz, bravo! Kakvi kralevi! Rasprodaja prostoro/privrednih resursa strateškim investitorima, kao državna strategija, dovela nas je u dužničko ropstvo. Rekosmo li skoro neđe, da smo se zadužili, samo u 2012, oko pola milijarde eura? Pa, čemu onda na predizbornim skupovima priča o protivnicima ili pak saveznicima? Ne vodi se bitka - recept je potreban. Drugi svjetski rat je zavšen 1945-te, Dejton je potpisan 1996-te...Dajte recept, mačke birokratske!

Plasiranje istorijskih tenzija, koje su omiljene i neminovne prve i druge pratilje svih naših politčkih procesa, dostiže svoj vrhunac, nekako i skoro uvijek, u danima izbornih čarolija. Naravno, ekako bi se tradicionalna, nepromijenja vlast prikazala kao ipak najbolje (eoruka!) rješenje. Prekopavaju se stari, čvornovati, međunacionalni ožiljci, bujaju razna, emocijama nabijena, pražnjenja električnih etniciteta, otkrivamo i prebrojavamo skrivene žrtve... Nemoguće je u ambijentima koje kreiraju kleptokratske elite, doći do istorijske istine. Stalno premotavamo film unazad po jedno sto godina...čisto ono...da se malo razgibamo. Nema na Balkanu, reče Makedonac, protoka vjekova - jedan za drugim. Oni ovđe žive zajedno, pomiješani. Ufff...

U drugom bloku dnevnog TV presjeka bitnih informacija (valjda validno arhiviranih odsječaka realnosti!?) zbili su se i zgrčili štrajkači glađu. Ostareli i onemoćali ostaci sociološke mase koja je gradila čvrstu SFRJ supsatncu, antropološki predstavnici svih naših stasitih plemena i valjastih narodnosti, sada, pred stepeništima oparene posttranzicione hunte, nedostojanstveno izumiru, puze, štrajkuju glađu... Traže zarađenu milost: 24 lična dohotka, topli obrok i povezani radni staž. Daju i posljednje glasove za bijedni euro suvog keša. Postoji li ponizniji oblik protesta, nešto što je tako degradirajuće za čovjeka kao ličnost, nego što je to jubilarni štrajk glađu, nakon punog radnog vijeka? Dodatno iznurivanje sopstvenog bića zbog administrativne nepravde nelegitimne, kleptokratske većine, ne znam...

( Zoran Bojović )