Slovenska braća

Bez posebnog povoda, taksista je počeo priču o svom putovanju po Evropi. Okidač za priču nikad nije prijeko potreban. Dovoljan povod može biti slika na bilbordu, cura koja prelazi bulevar van pješačkog prelaza dok usput ležerno telefonira ili neka nezadovoljna mušterija koja jače zalupi vrata.

Uglavnom, moj taksista je proputovao Evropu uzduž i poprijeko. Uvertira za njegovu priču bila je da ga teško što može iznenaditi, isprva jer je odrastao u Podgorici, a na drugoj strani, nije da nije vidio svijeta. Prošao je cijelu Evropu, ali najveći šok za njega je predstavljala prljavština i smeće na ulicama Rima. Nije to očekivao.

Uporedio je Rim sa Ljubljanom rekavši da nije uspio da na ulicama glavnog grada Slovenije vidi bačen papirić ili otpadak. To je po njegovim riječima, pitanje „kulture“. U njegovoj priči, građani Ljubljane bili su savjesni i obzirni.

Međutim, u trenutku kad je shvatio da previše pažnje poklanja državi koja je nekad bila dio zajedničke velike države koju smo i mi činili, i da glavni grad te države stavlja ispred velikog Rima, potrudio se da pronađe manu Ljubljani.

Sudeći po komentarima taksiste, građani Ljubljane imaju manu što kad popiju previše, ponašaju se isto kao i mi, dakle, pišaju po ulicama i gdje stignu.

Izgleda da je njihov grijeh što kad prenagle sa alkoholom oponašaju nas, ili ispoljavaju iste potisnute porive. Pod „nas“ treba podrazumijevati sve zemlje koje su dugo vremena uglavnom iz zavisti nazivale Sloveniju pogrdnim imenom „Austrijski konjušari“.

Tužno je zamjerati im što liče na nas, braću koja su ostala iza granica Evropske unije. Nakljukani smo istorijom koja nam je odjedanput izašla na vidjelo.

Istorijske činjenice nam se upumpavaju u mozak ogromnom brzinom, da smo zaboravili na trenutno stanje i potpuno zanemarili potrebu projektovanja budućnosti.

Dakle, Slovenija nije doživjela inflaciju i sankcije kao što je to slučaj sa nama. Nije primala izbjeglice sa svih strana. Izašli su na vrijeme iz Jugoslavije, upravo u trenutku kad to ime i zajednica više nije imala nikakvog smisla.

Mi smo dugo godina nakon toga skandirali na raznim skupovima JU-GO-SLA-VIJA. Uzalud. Oni nisu preživjeli inflaciju, nisu jeli mlijeko u prahu, nisu imali restrikcije i skraćene časove na 25 minuta usljed bombardovanja. Razvili su infrastukturu, igradili autoput, ušli prvi od bivših članica SFRJ u Evropsku uniju.

Njihov obrazovni sistem je znatno bolji od našeg, a upoređivanje naše i njihove kulturne scene je traćenje vremena. Na ulicama su uređaji koji mjere brzinu vašeg automobila i upozoravaju vas ukoliko vozite prebrzo, a takva sitnica je za nas i dalje naučna fantastika. Nisu prodali sve što imaju strancima, ostavili su nešto i potomcima.

I dalje se bore protiv prevelikog uplitanja crkve u državne poslove, ali se ipak bore. Mi se i dalje hranimo otkopanim suštinama iz istorije. Ko je koga čim kad i kako potkupio, iznevjerio, izdao ili spasio. Naša dva kandidata za predsjednika i dalje govore o četnicima.

Da nije sve sjajno kod naše slovenske braće govore i protesti na koje smo gledali kao da se događaju negdje daleko iza sedam brda i sedam mora.

Građani Slovenije su ustali protiv novih mjera štednje i represija, ustali su zarad poboljšanja životnih uslova. Nismo im uopšte slični u tome. Mi čak i ne razmišljamo o poboljšanju životnih uslova. Mi isključivo slijepo tražimo da nas neko vrati u vrijeme kad smo se osjećali stabilno i srećno, pa da mi odatle nastavimo dalje.

Građani Slovenije, baš oni koji su u Evropskoj uniji, pobunili su se, digli su glas. Lomili su grad iako su prema svim parametrima bliži onima koji se vode kao reper civilizovanog društva. Na protestima su se nosile uniforme JNA kao i trobojke sa petokrakom. Bio je to smo jedan gest koji je označavao možda ništa više do retrofazon, a možda ipak na neki način žude za državom koja je bila simbol socijalne stabilnosti i prava radnika.

Čekajući red da bi ušli u Sloveniju, tj. sada već Evropsku uniju, ne može se otrgnuti misao da je zemlja naših očeva bila i Slovenija, da su granice Slovenije bile i granice naše velike SRFJ.

I dok se njihova omladina uzdiže kulturno, sa svim mogućnostima studiranja bilo gdje u inostranstvu, mi i dalje tražimo što više sličnosti sa nama jer što god bi našli, srozalo bi njihovu sliku u našim očima.

Naši poeni su sitni i važe se isto koliko i autogolovi.

Ako poredimo Sloveniju sa nama samima, tu smo trku odavno izgubili.

( Đuro Radosavović )