Bez borbe nema pobjede

Imam snažnu moralnu obavezu da se poslije maratonskih i iscrpljujućih desetogodišnjih sudskih postupaka vođenih protiv moje malenkosti i „Vijesti“ obratim javnosti. Povod je knjiga a suštinski razlog progona sjećanje. Preciznije, javnost je imala priliku gledati nastavak brutalnog državnog terorizma nad preživjelom žrtvom genocida. Pokušaj zastrašivanja žrtve kako bi kao i većina bošnjačkog naroda počeo obožavati dželate. Naime, dio represivnog državnog aparata je preko jedanaest trećerazrednih likova pomenutih u knjizi „Gdje sunce ne grije“ putem „privatnih“ tužbi, pokrenuo hajku na mene i „Vijesti“ kako bi zaustavili širenje istine o devedesetim godinama prošloga vijeka. I ovaj put kao i u svim dosadašnjim zločinima. Zakamuflirano i u rukavicama.

Po prvi put se u bošnjačkom narodu Sandžaka pojavio stradalnik koji se usudio da za života zapiše i javno objavi vlastito stradanje, koje će ako Bog da trajno od zaborava sačuvati jedan od najmračnijih perioda novije crnogorske historije. Knjiga „Gdje sunce ne grije“ predstavlja autentično i potresno svjedočenje o zemanu kada su Momir, Milo i Sveto na krilima velikosrpskog neofašizma kreirali klimu u kojoj je život pripadnika bošnjačke, hrvatske i albanske nacionalnosti bio jeftiniji od metka. Vrijeme „oslobađanja“ Dubrovnika, agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, ubijanja, klanja, progona, deportacija, otimanja, silovanja, zatiranja različitosti...

Vakat kada je premijer zvani „Britva“ bošnjački narod Sandžaka i Crne Gore u po zlu čuvenoj policijskoj akciji „Lim“ bacio na koljena. Da poštovani čitaoče, ovaj isti narod čije političke i vjerske „vođe“ isključivo radi vlastitog interesa godinama predstavljaju jezičak na političkim terezijama Crne Gore. Zar je moguće da poslije ovoliko stradanja nismo naučili osnovnu lekciju iz historije. Nemojte mi reći da nije imalo prilika. Zapamtite i vi današnji i svi budući predstavnici bošnjačkog naroda za sva vremena. Svaka višedecenijska vladavina svih prošlih režima završila se genocidom nad Bošnjacima. Vara se svako ko misli da će ovoga puta biti drugačije. Bez lustracije, vladavine prava i procesuiranja ratnih zločinaca samo je pitanje dana kada će opet krenuti u zločine. Populizam je jedini način da sačuvaju vlast i imperije.

Zato je moja borba imala sve karakteristike biblijskog opisa sukoba Davida i Golijata. Samo je u pitanju razlika u načinu borbe, toponimima i imenima. Suštinske razlike nema. Ovoga puta je država sa priručnim sudstvom i neograničenim resursima udarila svom silom na žrtvu, invalida rada, penzionera. U neravnopravnoj borbi u kojoj nije bilo nikakvih pravila bilo je i te kako niskih udaraca, razno-raznih situacija, kalkulacija iza mojih leđa, izdaja... Zanemarili su istinu da samo On odlučuje. Isključivo zahvaljujući mom Veličanstvenom i Uzvišenom Gospodaru i malobrojnim istinskim prijateljima ovoga puta nije bilo kao u onoj narodnoj poslovici - tresla se gora rodio se miš. Na žalost mojih tužitelja ovoga puta se - tresla gora a rodio slon.

Dakle, pravda je spora ali dostižna jedino upornim i nepokolebljivim borcima za istinu, pravo i pravdu. Odlukom Ustavnog suda i presudom Višeg suda u Bijelom Polju od 12. 06. 2018. godine iz mračnih sudnica crnogorskog pravosuđa zasijala je iskrica pravde i konačno stavlila tačku na moje stradanje. Koristim priliku da se javno zahvalim sudijama koji su imali hrabrosti da se u konkretnom slučaju odupru državnom pritisku i daju prednost vladavini prava i pravde.

Dogodilo se upravo ono što sam ja govorio od prvog dana farsičnog krivičnog i parničnog postupka. Nesporna je činjenica da su jedanaestorica tužitelja bili kolateralna šteta i inspicijenti u rukama režima sa jedinim zadatkom otupiti oštricu optužbi koje sam iznio u knjizi „Gdje sunce ne grije“ prozivajući punim imenom i prezimenom zločince. Zato sam tokom postupka u više navrata izrazio javno žaljenje prema porodicama tužitelja. Da moje riječi nisu bile marketinškog karaktera svjedoči i činjenica da iako sam imao pravo naplatiti advokatske troškove i od umrlih tužitelja preko njihovih pravnih nasljednika uz dogovor sa mojim braniteljema odrekli smo se tih potraživanja.

Iskreno se nadam da će poslije svega konačno knjiga „Gdje sunce ne grije“ definitivno postati javni interes građana Crne Gore. Očekujem da će obrazovni sistem, intelektualci, državni organi i NVO sektor uraditi sve što je u njihovoj moći kako bi knjiga postala dostupna svim građanima Sandžaka, Bosne, Srbije i Crne Gore kako se zlo iz prošlosti nikada ne bi ponovilo u budućnosti.

Zaborav je teži i od samog zločina. Zato, poštovani građani, slobodno stupite u borbu protiv zaborava i nekažnjivosti ratnih zločinaca. Ako ne učestvujemo u borbi kako ćemo očekivati pobjedu!

( Ibrahim Čikić )