Više od dozvoljene doze

Amerikanci sude Bredliju Meningu zbog odavanja državne tajne koja je svima na koje su pucali američki vojnici i politika, davno poznata. Na balkanskim prostorima lesike se vraćaju kućama uz vojnu muziku, aplauze, svečane govore, avionima vlada, čije su politike generale pretvarale u ubice. Obreo se jedan od tih istog dana u državi Srbiji, očekuje se da, kao i general u Hrvatskoj, stigne na liturgiju i riječi iz govora na aerodromu, o generalskoj časti, zamijeni ćutanjem pred Bogom jedinim koji sve vidi i sve zna. Od generala ateističke vojske do nacionalističkog izvođača. Nedostaje samo medijskoi ring u čijoj utakmici samo žene nisu tema, ali se očekuje da još nešto kažu na račun generalske časti i otadžbinskog zanosa kao “pravog” primjera jednog vremena koje se repetira i ovog proljeća. Ako su srbijanski mediji dočekali svoga generala, što su to uradili crnogorski svrstavajući se u promotere istoga čija je puška ubojita. Izdeklamovaše informacije, ali ne staviše u kontekst nesuočenih devedesetih da mladost Crne Gore, kada već nema u knjigama formalnog obrazovanja da nauče, vidi na Javnom servisu i drugim TV, kako smo ratovali i koga smo unesrećili - i ko je za to odgovoran. Ratna politika devedesetih nije uhapšena i osuđena. Ona je temelj našeg nedonoščeta u liku institucija. Zato je moguće ubiti, ostati živ, neosuđen i imati ponovo priliku da oružano djeluje. Ubistva mladih ljudi u crnogorskim gradovima su samo produžetak tog istog nepriznatog rata i te iste politike koja je ubijala tuđe iza granica, a sada aminuje ubijanje unutar svojih granica, držeći sistem pod šapom institucije.

Cetinjsko zasjedanje Skupštine Crne Gore pokazalo je da opozicja ne radi svoj posao. Pozicija je odbila predloge opozicije, sve do jednog. Bez iznenađenja. Maestralno postaje onog trenutka kada opozicija umjesto političke snage pokaza neutemeljeni cinizam. Poslanik SNP zasmija ih do suza, ali metak je promašio cilj - cinizam nije isto što i Bojkot, gospodo. Kako nam Skupština osta na foteljama, dospjele smo da nam nekadašnji spiker koji je agitovao za onog pomenutog generala s početka teksta, u ime koalicije koja pretenduje da mijenja, ustaje u odbranu dostojanstva i časti žena. Ali on je samo taj koji gasi svjetlo u sobi punoj neznavenih. Sve do te posljednje riječi o Predlogu zakona o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, pokazaše što znaju o temi. Pozicija se ponašala kao da čita knjigu. Pa smo dobile traktate iz teorije o porodici, jer oni nemaju što da kažu o ženama. Rekli su svoje na posljednjim izborima kada su prekršili izborni zakon i pitanje kvota od 30%. Poziciji zakon leži u topuzu. Poslanice su obavezne svojem lideru, te tako misle da to sa njima nema veze i da ih se to ne tiče. Iz redova opozicije čilu smo hvale vijednu brigu za porodicu, ali ne i žene povodom ovog predloga zakona. Lakše se govori o porodici, nego o ženama. A onda smo prispjele da nam socijaldemokratkinja za potrebu poštovanja žena i njihovih prava da primjer o Napoleonu i uzdasima za Žozefinom. Ravno u sridu. Da nije tragično koja količina neznanja je pokazana, bilo bi komično. Pomenuti Napoleon lud od ljubavi, po našoj poslanici, je isti onaj koji je utemeljio zakon: ”Napoleonov zakonik iz 1804. i koji postavlja, prvo u Francuskoj, a potom u drugim evropskim zemljama, pravila patrijarhata. Žene i deca postaju vlasništvo muža, a cilj braka je reprodukcija, muškarcu je dodeljena javna sfera, a ženi da brine o domu i porodici. Prava udate žene su izjednačena sa pravima maloletnika, kriminalaca i mentalno zaostalih osoba. Sve ove grupe imaju tutora i ljudi ne mogu sami raspolagati svojinom i donositi pravno validne odluke. Ukida se pravo nasledstva za žene i pravo na profesiju”. Po onom kojeg je citirala, one sve bi danas sjedjele kući i ne bi mnogo romorile jer bi im prijetila ili pogibija ili ludnica.

Da je političko pitanje žena problem između muškaraca i žena, davno bi bio riješen kao što ga život rješava, ali problem žena je problem politike i sistema. Pa ako je Napoleon kao vlastordžac mogao da uskrati život čitavom jednom polu ozakonjujući to, treba nam 1000 godina da razakonimo tako nasilje. Političarke kada ustanu drugi put da govore u ime žena CG neka makar pokušaju da razumiju nivo naše muke a njihove neodgovornosti nemiješanjem u ono što se iz ženskog dijela civilnog društva zagovara, a to je da se sprovode suštinski politika rodne ravnopravnosti jer one mijenjaju položaj svih. Ukoliko to ne umiju, makar neka ne dozvole sebi da blebeću. Političke biografije Klare Cetkin i Roze Luksemburg su od pomoći da se ne bi stekao utisak da sa našim parlamentarkama počinje istorija. Obje socijaldemokratkinje, obje su se borile za prava žena. Ne znam da li su i za njima uzdisali, ali znam da su bile odlučne u istrajavanju na političkim, radnim i drugima pravima žena. U tim biografijama se može naučiti to što našim predstavnicama fali. Veseli i debeli izglasaše predlog zakona uz tačku koju je na sve stavio pomenuti poslanik. Tužno je što znaju što rade, a mi znamo da ga neće sprovoditi. I sada može da ugasi svjetlo uprkos potpresjedničkom poviku: “Čitajte za vikend ponešto kada dođete kući!” jer je prošao još jedan krug formalnog saglasja koje neće imati utemeljenje u finansijama, ekonomiji i pravnom životu da bi pomoglo da se promijeni loš položaj žena u CG, koji je najgori u regionu.

Na jednom nedavno održanom skupu na kojem se govorilo o političkoj participaciji žena prigovoreno mi je na moju opasku da nisam čula da se poslanice u skupštini bave temama koje se tiču žena u Crnoj Gori, da ne znam i da je moguće da gasim TV kada poslanice govore u Skupštini. Ponavljam, nikada u posljednjih dvadeset godina od kada je parlamentarana demokratija na snazi u CG, nisam bila svjedokinjom da su autonomni ženski glasovi odlučivali u korist žena CG. Ako nisam do sada gasila TV kada se u skupštini raspravlja o zakonima koji se tuču žena - od sada ću da razmislim nakon onog što sam ponovo vidjela tog skupštinskog dana na Cetinju, a ponizilo me je do kraja - ukoliko morate da govorite o predlozima zakona koji se tiču međunarodnog pokušaja da se spasu žene kao rijetka vrsta, pokušajte da za platu i privilegije koju vam mi obezbjeđujemo pokažete više od zloupotrebe. I nemojte da očekujete da o tome ćutim. Ni vi ni evropska politika koja nas tome svesrdno uči. Naravno da bez takve podrške naši glavari i glavarice ne moraju da budu više od pačije škole.

( Ervina Dabižinović )