Profesori su nekada bili autoriteti i mnogo strožiji

Dragoljub-Bato Brajović, bivši učenik i profesor Gimnazije "Slobodan Škerović" gimnazijske dane pamti po književnim večerima, druženju sa vršnjacima i igranju fudbala.

Za Gimnaziju ga vežu lijepe uspomene, a tvrdi mu je možda mana "što nije umio da se zaljubi u političare" i što je uvijek bio drugačiji od ostalih.

U vrijeme kada je on bio učenik, škola se zvala Viša realna gimnazija, imala je osam razreda i radila je u jednoj smjeni, a kaže da su najbolji uslovi bili između dva rata.

Predavali su mu Cvjetko Lainović, Radisav Paunović, Pavić Đukić, Uroš Terzić...

Gimnazijalci su pravili i nestašluke, a najveći poroci bili su duvan i malo alkohola, ali "droge nije bilo"

"Profesori su bili izvana, uglavnom ruski, učeni ljudi, bjelogardejci.. Predavale su mi dvije Ruskinje - Gruzinova i Ljubica Petrović, bila je udata za našeg čovjeka iz Kuča, a spletom okolnosti kasnije sam ja predavao njihovom sinu.. Uglavnom, profesori su bili autoriteti i mnogo strožiji, mada i naši roditelji su bili takvi, pa su profesorima govorili - moja ruka je i tvoja, što bi značilo da imaju slobodu da nas kazne fizički ako zaslužimo", objasnio je Brajović.

On se ne sjeća da je ikada bio kažnjavan na taj način, bio je primjeran učenik, mada momci su u to vrijeme drugačije vaspitavani.

"Učenicima sam ponavljao da neće uvijek biti mladi i lijepi, moraju stalno raditi i napredovati, jer je najbolji sport – rad"

"U slobodno vrijeme mnogo sam čitao i volio sam da crtam, roditelji su mi dozvoljavali da odem u kino jednom ili dvaput mjesečno, a sjećam se da sam sok u kafani ili hotelu pio možda čak i jednom godišnje. Najvažniji je bio korzo - preko dana smo korzirali, išli da budemo viđeni, malo se šalimo, ali preko osam sati uveče nije bilo primjereno da budemo na ulici. Ako bi nas primijetio neki profesor na korzu, znalo se što slijedi narednog dana u školi. Recimo, u restoranu "Radovče" često je sjedio čuveni profesor Pavić Đukić, pa ako vas primijeti mogli ste biti sigurni da vam sjutra ne gine isptivanje", objasnio je Brajović.

Gimnazijalci su pravili i nestašluke, a najveći poroci bili su duvan i malo alkohola, ali "droge nije bilo".

"Bilo je i zaljubljivanja, ali to je bilo samo platonski. Oni hrabriji prilazili su, razgovarali, udvarali se, mada su i djevojke i momci tada bili stidljivi", rekao je on.

Brzo su prošli gimnazijski dani, a Brajović je potom završio akademiju za likovne umjetnosti u Beogradu, godinu dana predavao u OŠ "Vladimir Nazor", pa se zaposlio kao profesor u podgoričkoj gimnaziji.

Nije ni slutio da će u toj instituciji provesti narednih 30 godina, tokom kojih se trudio da kroz anegdote i zanimljive priče gimnazijalcima prenese važne poruke koje će koristiti u životu.

U bogatoj karijeri baštini 64 samostalne i učešće na preko 300 kolektivnih izložbi, koautor je dva prva udžbenika likovne kulture

"Učenicima sam ponavljao da neće uvijek biti mladi i lijepi, moraju stalno raditi i napredovati, jer je najbolji sport – rad. Pođite do sela, zasucite rukave, nije vam daleko, Japanci putuju i do 500 kilometara na posao, a nama je sve bliže", tvrdi on.

Podsjetio bi omladinu na riječi Karla Marksa – "mi posjedujemo imovinu, ali i ona ima nas", što bi u prenesenom značenju trebalo da im poruči da obrate pažnju na stvaranje ličnosti, sticanje prijatelja, sticanje porodice, a manje na luksuzne i prestižne stvari.

Iz mnogih generacija kojima je predavao nije lijepo izdvajati imena, kazao je, ali spomenuo je Balšu Brkovića, Ratka Odalovića, Momčila Macanovića, Draška Dragaša..

"Kažu da sam bio dobar profesor, ali to već nije na meni da sudim"

Pet godina proveo je u Parizu, kao stipendista, a potom i profesor Jugoslovenske dopunske škole. Nije bio zadovoljan napretkom u rodnoj Crnoj Gori, pa je otišao na Sorbonu, gdje je dobio diplomu, na temu "Najveći crnogorski umjetnici i Pariska škola".

U bogatoj karijeri baštini 64 samostalne i učešće na preko 300 kolektivnih izložbi, koautor je dva prva udžbenika likovne kulture, bio je predsjednik Udruženja lukovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG), predsjednik Saveza udruženja likovne umjetnosti Jugoslavije.

Osam godina bio je inspektor Ministarstva prosvjete , penzionisao se 2003. godine.

Od tada, uživa u druženju sa unucima, pravljenju slika karikatura i radu oko pčela i košnica.

"Najviše sam ponosan na svoje petoro djece, pokojnu suprugu Anastasiju i njen talenat, na činjenicu da nisam nikome zlo učinio, bar svjesno, nego sam uvijek pomogao kad sam mogao. Kažu da sam bio dobar profesor, ali to već nije na meni da sudim", kazao je Brajović.

Nije išao po nagradu

Brajović je 1986. godine dobio pismo organizatora bijenala iz Karlovca u Hrvatskoj, obavijestili su ga da je jedan od jedanaest dobitnika nagrade za akvarel i da dođe po nagradu.

"Riječ je o petom bijenalu akvarela Jugoslavije, nisam očekivao tu nagradu. Nažalost, nijesam imao novca za put, tako da nisam otišao. Odnio sam pozivnicu u "Pobjedu", razgovarao sam sa tadašnjim glavnim i odgovornim urednikom Mrdom Boškovićem da se to objavi, međutim on mi je rekao da ne mogu objavljivati "privatna pisma" nego će sačekati zvanično od "Tanjuga". Pokušao sam da objasnim da je to zvaničan dokument, imao je pečat i potpis, ali ipak to nikada nije objavljeno i ne zna se da sam ja dobio tu nagradu", ispričao je on.

( Milica Đurović )