Oskarima nagrađeni filmovi Mihaela Hanekea i Dejvida Rasela

LJUBAV (Amour, Michael Haneke, 2012)

Ideal ljubavi se u djetinjstvu uvodi kroz bajke u kojima nasmijani parovi žive srećno i zadovoljno do kraja života. Nema bolesti na njihovom putu u vječnost, kao ni problema, smetnji i prepreka. Nema ni kajanja i praštanja, jer ne postoji ništa zbog čega bi se trebalo pokajati i nema ničeg što bi trebalo oprostiti.

Za stariju generaciju, ta bajka je drugačija. Tu se ljubav često poistovjećuje sa zaljubljenošću, pa se tako u novinama od prije par dana preporučuje promjena partnera čim osjetite da stagnirate u vezi ili da „gubite individualnost“, štagod to bilo.

Zamjenom ova dva slična, ali ne i ista pojma, ta riječ je postala jednostavna i prosta, baš kao i svaka iluzija. U stvarnosti, ljubav je uvijek složenica, a istoimeni film jednog od najvećih evropskih režisera, Austrijanca Mihaela Hanekea, upravo je tako i tretira.

Početni ponos vremenom će zamijeniti pelene za odrasle i kašice za bebe

Supružnici Ana (Emanuel Riva) i Žorž (Žan-Luj Tretinjan) su penzionisani profesori klavira. Nakon šloga i Anine neuspješne operacije, Žorž počinje da se brine o njoj. Vremenom, njeno stanje je sve teže, zbog čega kćerka Eva (Izabel Iper) želi da je smjesti u bolnicu. Žorž na to ne pristaje zbog obećanja koje je dao ženi, dok se njeno stanje pogoršava bez nade za ozdravljenjem.

Film „Ljubav“ vam sigurno neće ispričati priču koju već niste čuli ili proživjeli, a teško da će vas i iznenaditi. Ovdje se prati starost osamdesetogodišnjeg bračnog para koga izdaje zdravlje. Film nije ni fatalan ni optimističan, već uznemirujuće realan.

Anina demencija, načeta moždanim udarom i operacijom, do kraja filma se samo pojačava, kao što bi se izvjesno desilo i u stvarnosti. Svaki novi dan predstavlja degradaciju i korak dalje ka neumitnom kraju. Kako senilnost postaje veća, tako je Ane sve manje i manje zato što bolest, polako ali uporno, kruni njen razum.

U sceni kada se prvi put izgubi, Žorž joj šakama pritisne lice i zagleda joj se u oči pitajući se gdje je, u tom trenutku, žena koju voli. Do kraja filma, Ana će se pojavljivati i nestajati, a svako novo pojavljivanje pratiće užasna svijest o stvarnosti u kojoj se nalazi.

Početni ponos vremenom će zamijeniti pelene za odrasle i kašice za bebe, ali u svakom od ovih trenutaka imaće ljubav svog života uz sebe.

Hanekeovo hladno i kliničko insistiranje na detaljima savršeno ističe dirljiv odnos supružnika u prvi plan

Žorž je prikazan kao smiren i staložen čovjek čiji su postupci veoma rijetko ishitreni. Obećanje koje je dao svojoj ženi, da je nikada neće poslati nazad u bolnicu, on namjerava i da ispuni.

Haneke majstorski i prirodno uvodi Anin zahtjev da joj muž to obeća, tako što pokazuje kako ne može da se prebaci iz invalidskih kolica u fotelju. Njeno shvatanje da je nesposobna da se brine o sebi, zamjenjuje strah od bolnice u kojoj će zavisiti od dobrote ljudi koje ne poznaje, a koji će je možda zanemariti.

Reakcija je da iznudi obećanje od muža, ne shvatajući istovremeno kakav teret to predstavlja za njega. Kako bolest bude napredovala, Žoržov odnos prema Ani će se mijenjati, ali ljubav prema njoj nijednog trenutka neće doći u pitanje, čak ni kada on bude napravio moralno problematičan, ali lako shvatljiv izbor.

Zanimljivo je da ovaj film pokazuje užas starosti u idealnim, i za bogata društva realnim okolnostima. Naši junaci su, da tako kažemo, samo teško bolesni i u poznim godinama.

Oni nemaju problem sa novcem, imaju svoj stan, u stanju su da plaćaju privatne patronažne sestre, a imaju i kćerku koja ih povremeno (mada ne previše često) obilazi. Treba zamisliti kako bi ovaj film izgledao u lokalnim okvirima, te situaciju u kojoj će njihova združena penzija jedva pokrivati lijekove za par dana, u kojoj će na operaciju (ako nemaju vezu) čekati par mjeseci, a u međuvremenu će živjeti sa nervoznom i kreditno zaduženom djecom koja i sama jedva sastavljaju kraj sa krajem.

„Ljubav“ je potresan film o teškoj temi tretiranoj na ozbiljan i dostojanstven način

Tako se užasi starosti nehotično pojačavaju na način koji autoru teško da je pao na pamet, kao da tema, sama po sebi, već nije dovoljno uznemirujuća. Uostalom, najveća kletva koju čujemo u ovom filmu je kada Žorž nemarnoj medicinskoj sestri kaže: “Nadam se da će vas neko nekada tretirati kao što vi tretirate svoje pacijente, a vi nećete biti u situaciji da se branite“. Važi i za odnos između djece i roditelja.

Hanekeovo hladno i kliničko insistiranje na detaljima savršeno ističe dirljiv odnos supružnika u prvi plan. „Ljubav“ je potpuno fokusiran film, a enterijer rijetko ima simboličku ulogu kao što je to, recimo, bio slučaj u njegovoj „Bijeloj traci“ (2009).

Scena sa golubom na kraju, koja će na prvi pogled izazvati niz duhovnih asocijacija, istovremeno se može posmatrati i kao konačna dekonstrukcija. Naime, Žorž tom događaju u pismu daje gotovo mističan karakter, što se lako može tumačiti kao ljudska potreba da se u stvarnosti kodira ono čega nema, odnosno da se neobičnost na silu ukrasi oreolom spiritualanosti.

Da i takvo čitanje ima smisla, ne pokazuje nam samo Hanekeov dosadašnji opus, već i nastavak te scene u kojoj nismo sigurni da li Žorž, izgubljenog razuma, izlazi na ulicu ili odlazi u raj.

„Ljubav“ je potresan film o teškoj temi tretiranoj na ozbiljan i dostojanstven način. Autor se ne predaje predvidljivom fatalizmu, pa tako Ana, gledajući album sa fotografijama, zaključuje kako je život dug i divan. Svesti ga čitavog na bol starosti bila bi greška koju ona odlučuje da ne pravi, uprkos bezizlaznosti svog stanja. Svesti ga na ljubav je već nešto sasvim drugo.

Konačna ocjena: 10/10.

U dobru i u zlu (Silver Linings Playbook, David O. Russell, 2012)

Svaki oblak ima srebrni porub. Ovo je doslovan prevod engleske poslovice, odakle fraza „silver lining“ vuče svoje značenje. Smisao je da iza svakog tamnog oblaka čeka sunce, odnosno da nakon loših stvari koje se dešavaju obično dolaze dobre.

Ako tih loših stvari ima toliko da mogu da popune sveske i knjige, onda ni dobrih koje slijede nema ništa manje. Upravo o tim, srećnim krajevima tužnih priča, je ova iznenađujuće kvalitetna romantična komedija.

Zbog prirode bolesti, taj odnos će teško ikada imati srećan kraj na koji smo navikli u ovoj vrsti filmova

Pet Solatano Džunior (Bredli Kuper) je pušten iz duševne bolnice sa dijagnozom manično-depresivne psihoze. Nakon dolaska kući, njegov otac (Robert de Niro) i majka (Džeki Viver) pokušavaju da mu olakšaju oporavak, ali Pet odbija da uzima lijekove što vodi ka nepredvidljivim i agresivnim ispadima.

Pet smatra da će se sve srediti samo od sebe kada se pomiri sa svojom ženom Niki, koja ne želi da ga vidi. Kako bi je zaboravio, Petov prijatelj Roni mu namješta sastanak sa takođe manično-depresivnom Tifani Maksvel (Oskarom nagrađena Dženifer Lorens) čiji je suprug preminuo.

Tifani od Peta traži da joj bude partner za igru kako bi učestvovala na amaterskom takmičenju plesnih parova, a zauzvrat će isporučivati pisma Niki kojoj on, zbog sudske zabrane, ne može da priđe.

Još od kultnog djela „Pijani od ljubavi“ (Pol Tomas Anderson, 2002), malo koji romantični film je imao ovako neobične glavne junake. Psihološki poremećaj koji se opisuje uključuje nagle promjene raspoloženja koja se tretiraju prilično realistično.

Tako se ponašanje oboljelih protagonista ne uljepšava režiserskim ili scenarističkim postupkom, već ljubavna priča počinje od njihovih problematičnih ispada na koje se kalemi ništa manje haotičan ljubavni odnos.

Pisma koja Pet piše približavaju djelo klasicima ljubavnih filmova što je vjerovatno i bila namjera autora

Zbog prirode bolesti, taj odnos će teško ikada imati srećan kraj na koji smo navikli u ovoj vrsti filmova, ali najbolji mogući možda i hoće. U suštini, ovdje se pokazuje da hendikep u ponašanju i iskazivanju emocija, ne isključuje iskustvo ljubavi. Iako se u drugoj polovini filma sve to pretvara u još jednu romantičnu komediju, autori i tada tretiraju glavne likove kao ljude sa problemom.

Film ima više podzapleta koji relaksiraju njegov dominantno ozbiljan ton. Tako se otac Pet Senior pokazuje kao potpuni zavisnik od klađenja, što daje uvid u sinovljevu bolest. Ovo, opet, vodi duhovitoj epizodi u kojoj otac sina tretira kao psihički oboljelog leprikona koji mu pomaže da dobija na kladionici.

Zanimljivo je da se ovdje komični elementi ne dobijaju tako što naši junaci izgovaraju neočekivano duhovite replike, već tako što njihova bolest vodi apsurdnim i bizarnim situacijama u kojima svaka rečenica zvuči neprikladno, pa time i duhovito.

Da bi se ovaj balans između komedije i drame očuvao, neophodna je dobra glumačka ekipa koju ovaj film neosporno ima. Uostalom, nije slučajno što je „U dobru i u zlu“ prvi film u posljednjih trideset godina koji je imao nominacije za nagradu Oskar u svim glumačkim kategorijama.

Kada se neobična premisa stavi na stranu, krajnji rezultat je prilično konvencionalan ljubavni film. Veza između Peta i Tifani kulminira u odličnoj sceni plesa na kraju koja je, uprkos predvidljivosti, razoružavajuće šarmantna.

Ljubitelji ozbiljnijih filmova mogu mu zamjeriti povremenu patetiku, a ljubitelji ljubavnih bizarnost

Treba istaći i izuzetno dobar scenario koga potpisuje režiser Dejvid O. Rasel, a koji je adaptacija istoimenog romana Metjua Kvika. Nesposobni da se kontrolišu, naši junaci izgovaraju bukvalno sve što im padne na pamet, što je najčešće komično i dramatično istovremeno.

Takođe, Rasel nema problem da prikaže agresivnost i promjenu raspoloženja naših aktera u punom zamahu, što je prilično rijetko u ovom zašećerenom žanru.

Ono gdje film ne uspjeva da održi fokus je scena u kojoj se otkriva da je Tifani odličan poznavalac sporta, a koja kao da je pozajmljena iz znatno inferiornijih porodičnih komedija.

Pisma koja Pet piše približavaju djelo klasicima ljubavnih filmova što je vjerovatno i bila namjera autora. Iako će scena u kojoj Tifani čita pismo i lije suze ciničnijim gledaocima djelovati pretjerano, upravo ova (ne)očekivana bajkovitost je glavni razlog njegovog komercijalnog i kritičkog uspjeha.

Sve u svemu, „U dobru i u zlu“ je iznenađujuće uspjela kombinacija filmova sa Meg Rajan i „Leta iznad kukavičijeg gnijezda“. Napravljen tako da se dopada svima, ovo je jedna od najboljih romantičnih komedija snimljenih u posljednjih nekoliko godina.

Ljubitelji ozbiljnijih filmova mogu mu zamjeriti povremenu patetiku, a ljubitelji ljubavnih bizarnost. Ipak, sa koje god strane da mu se priđe, riječ je o djelu kod koga originalnost i toplina iskupljuju mane, bez obzira na veličinu oblaka.

Konačna ocjena: 8/10.

Galerija

( Radenko Savić )