Snimak

Gospođa Čarapić nastavlja sa svojim raskošnim razumijevanjem za “moral kriminalaca”. I svaka nova epizoda u ovoj španskoj sapunici otkriva pravo stanje u crnogorskom društvu. Ako to ne želite da vidite, ako pristajete na igru “izbjegavanja suštine”, zapravo pomažete onima koji vas tako temeljno i tako uporno – varaju.

No, kad je Crna Gora već imala velikog slikara daltonistu, slavnog pisca koji je bio nepismen do 52. godine, vladiku-ženskaroša i kralja koji je pisao socijalnu liriku, dovraga, što ne bi mogli da imamo i tužiteljku trajno fasciniranu “moralom kriminalaca”. Eto, da se zapamti i to čudo.

Njena izjava, zapanjujuće hitno ispaljena, objavljuje: ništa problematično ne postoji u snimcima koje je, na njenu nesreću, javnost već čula (i vidjela).

Da li zaista neko u svemu ovome vidi “jednu odgovornu vlast koja rješava goruće probleme”, kako to, iz sve snage, predstavljaju u vladajućoj partiji? Da li neko zaista može, nakon svega, ne vidjeti ovakvu “privatizaciju države”?

Doduše, dio javnosti, po običaju, smatra važnijim bavljenje pitanjem otkuda snimci na neplaniranim adresama, nego razornim značenjima onoga što se tamo može čuti.

Zapravo smo dobili kristalno jasnu sliku o tome kako ova ekipa zamišlja vođenje države. Kako vide sebe u tome, ali i sve druge. Taj duh cjenkanja, palanačkog tezgarenja, “daćemo nama a oduzeti njima”, “svaki šesti nevažeči da uzmemo”, čitav taj izražajni spektar sve govori, tako tragično sužen na filozofiju kupoprodajne transakcije. Tuđim novcem. A pomalo (ili malo više) i tuđim egzistencijama. Nikakva objašnjenja, nikakva opravdanja i (re)kontekstualizacije nisu potrebne, sve je jasno: ovo su prevaranti. Nema sumnje što oni rade. I nema sumnje da su do sada navikli da ovakve stvari “prevaziđu” bez posljedica.

Ali, građanin koji nema novca, ako to do sada nije znao (ili nije htio da zna), sada zna gdje je njegov novac. Građanin koji nema posla sada zna zašto ga nema, i ko je njegov posao dao nekome drugome.

Zapravo teško je odlučiti što je zanimljivije u cijeloj ovoj priči. Da li samo razobličavanje DPS mehanizama zapošljavanja ili reakcija DPS vrha na čitavu aferu. Pa su u jednu TV emisiju poslali damu koja se ponašala kao da je maločas stigla ne sa Marsa, nego sa Saturna, ili sa neke još egzotičnije lokacije u Kajperovom pojasu. Naime, ona je zapanjena čitavom pričom – pa, bože moj, kakve su to gluposti, svi znaju da se ovdje poštuje zakon, oni koji ne dobiju posao imaju pravo na žalbu... I slično.

Zapravo, teško je razabrati što je ogavnije – delikt ili njihovo pravdanje učinjenog. Ali, ostaje utisak da je suština ono - “dobro za nas, loše za njih”. A što se stvarno desilo?

Prvi put smo dobili jasan dokumenat, dokaz, kako izgleda zapošljavanje po DPS standardima. Uostalom, treba izmisliti 40.000 radnih mjesta.

Čak je i Bešić profesore „poklekao“ i nazvao stvari pravim imenom – a kad je tako tvrdo srce prepuklo – to dovoljno govori o veličini njihovog ogrešenja o zakon i dobre običaje.

Stvar je naime, toliko očigledna, jasna i nedvosmislena da je svaki odbrambeni diskurs besmislen. Časni ljudi u ovakvim situacijama znaju što im je raditi. Ali, ovdje je druga vrsta na sceni. Koji je smisao „odbrane“ onoga koga zateknete sa rukom u vešem džepu? Penekad je naprosto svaka odbrana laž. Jer je nemoguća, kao vremeplov.

Ipak, žilavi su to ljudi. Ne daju se lako, a i može im bit... I vjeruju u institucije sistema, u koje više niko ne vjeruje upravo zbog tog i takvog njihovog povjerenja. Tu na scenu stupa državna tužiteljka koja kaže da ništa nije sporno.

„Odbrana“ koristi najjednostavnije strategije – zbunjivanje plus besmislice plus opšta mjesta.

(Ne)očekivano svjedočenje uglednog ljekara potvrđuje da je riječ o dobro razrađenoj i uhodanoj praksi, a ne o vađenju izjava iz konteksta, nerazumijevanju ili, pak, neobičnom načinu da se pokaže državnička odgovornost, ili kako se već pokušava predstaviti ova dripačka otimačina. Sada, kao starac, ugledni doktor, odrastao uz guvernante, nada se i u savjest drugih – ostavljajući mogućnost da bi izliv savjesti, recimo kod Miška Vukovića, mogao reći štogod interesantno o našem vremenu...

Ali, na koncu, ko to treba da vidi, ko na sve to treba da reaguje? Tužiteljka sa istančanim osjećajem za nestandardne oblike morala?

Jedan legendarni gradski šmeker, stara garda, poznati ljubitelj žestokih pića, kaže mi, juče – Eto, došlo je vrijeme da je mlijeko štetnije od rakije. Možda je stvarno vrijeme za kraj svijeta?

Za početak bi bilo dobro da se pokaže da je vrijeme za kraj lopovluka i beščašća. Crna Gora bi time mnogo dobila.

( Balša Brković )