Njegoš Šokata, jubilej

Sve je bilo kako treba i baš smo raspravljali o novom albumu fenomenalnog Nick Cavea kad je neko promijenio temu pomenuvši smećarski predlog neke privjesak partije da se u Crnoj Gori legalizuju lake droge. Nažalost, ne postoji bolji izraz kojim bi se opisao taj predlog u vremenu koje je moj prijatelj opisao riječima: „Dok mi pričamo o eventualnoj legalizaciji trave, šleper kokaina prolazi magistralom i odlazi u nepoznatom pravcu“. Tako valjda mora biti kad smo zemlja na raskrsnici. Ko nam je kriv što imamo luku Bar. Mora biti šverca, „Krivo je more“! Nego, predlog je smiješan prvenstveno jer dolazi od političke partije koja tim činom želi da dobije tri glasa od gimnazijalaca koji pune osamnaest godina prije sledećih parlamentarnih izbora. Uspjeli su makar u tome što su svi mediji prenijeli njihovu inicijativu, pa su gricnuli malo medijskog prostora. Face su do sljedeće aferice. Valja podsjetiti da je David Albahari pokrenuo osamdesetih prvu ozbiljniju inicijativu za potpisivanje peticije o legalizaciji marihuane u Jugoslaviji. Tridesetak godina kasnije, u Crnoj Gori pokrenuti inicijativu za legalizaciju droga bilo bi isto kao da su Al Kapone i krijumčari alkohola zahtijevali legalizaciju alkohola u doba prohibicije u Americi. Teško da neko legalizacijom teži spriječiti eventualnu pobuna naroda jer smo uspavani i bez droga.

Zašto sad potencirati priču o legalizaciji kad već desetak godina u Podgorici važi grafit-pravilo „Pola grada bilduje, cijeli grad duva“? Podaci govore da je u Holandiji nakon legalizacije lakih droga smanjena upotreba heroina i težih droga, dok je u zemljama koje se graniče sa Holandijom a koje nisu legalizovale lake droge situacija suprotna. Međutim, teško da bi kod nas legalizacija imala takvog efekta. Drugačije je tlo, biljka bi rasla naopako. Treba se prisjetiti 31.decembra 2000.godine kad je jedan pab u Podgorici služio gostima besplatno pivo od 13 do 20h. Niko nije pio pivo, svi su pili viski! Nije fora ako je besplatno, nije fora ako je legalno. Das ist Podgorica!

„Krivo je more!“ uzviknuo je iznova moj prijatelj stihove jedne od istovremeno najgorih i najpopularnijih pjesama sa ovih prostora. Tad se desilo nešto tipično za društva koja se ne okupljaju odjedanput, već kako ko dođe. Kao da je oduvijek bio za našim stolom, pojavio se tip koji je naizgled pratio našu priču i pogođen istom nadovezao se svojim komentarom.

Sasvim ležerno, između uvlačenja dimova cigarete ispričao nam je svoju priču. Govorio je o svom prvom iskustvu sa marihuanom. Počeo je opisom poljskog toaleta koji je bio na raspolaganju srednjoj Građevinskoj školi i koji je srušen tek prije par godina. Nakon detaljnog opisa poljskog WC-a u dvadeset i prvom vijeku koji su takođe koristile i još nekoliko obližnjih srednjih škola, objasnio nam je da je upravo iza WC-a prvi put pušio travu sa izvjesnim Dadom i da su se dobro zviznuli, odnosno prekrivili. Da stvar bude gora, bio je to mali odmor, a trebalo je da popravlja jedinicu iz geodezije sljedeći čas, koji je takođe bio i poslednji čas geodezije u toj godini. Ušao je, sjeo i dobio od profesorice papir sa dva zadatka. Kaže da se trudio desetak minuta da provali koji je to uopšte predmet i odakle on tu. Za to vrijeme pored njega je špartala profesorica i odmahivala glavom gledajući njega kako meditira nad praznim papirom. Nakon nekog vremena on je počeo da piše. Nabio je glavu u papir i nije stajao. Profesorica mu je prišla začuđena da je krenuo konačno da radi i ne bi li mu pomogla ako je negdje zbog brzine pogriješio. Primakla se njegovom radu i pročitala linearno nasloženo sledeće:

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima, on će era biti strašna ljudskijema koljenima. U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše iz kolevke Belonine i na zemlji pokazaše: Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Surovov...

Gestikulirao je rukom dok je govorio stihove, i činio je to znalački i talentovano, iako mi je zaparalo uši kad je rekao Surovov umjesto Suvorov. Rekao nam je da ga je profesorica tad pogledala pravo u izmijenjene zenice, stavila mu ruku na glavu i rekla mu da može da ide. Upisala mu je dvojku. Kad je napustio učionicu bio je potpuno izgubljen i spasio ga je Dado koji mu je gurnuo u ruke flašu tek izašle Fanta Šokate. Prema njegovim riječima, Fanta Šokata je tad bila čudo i vraćala je iz mrtvih.

Na stolu ispred nas su bile dnevne novine, a u njima tekstovi o proslavi dvjesta godina od Njegoševog rođenja i tome koliko naše Ministarstvo kulture planira da izdvoji za obilježavanje tog datuma. Siguran sam da tip koji nam je ispričao o jubileju Fanta Šokate ne zna da je recitovanjem poslao neku vrstu mini-čestitke Njegošu.

Kako se pojavio, tako je i otišao. Nije nas lagao, takav tip ne laže. Otišao je u toalet, a sudeći po pogledima, niko od nas ga nije poznavao. Podsjetio me je na Zorana Cvijanovića u Dragojevićevom filmu Lepa sela lepo gore i scenu kad narkoman u bade mantilu sa vokmenom i slušalicama skače sa mosta pravo u vojni kamion, probija ceradu i našavši se među vojnicima JNA koji idu na ratište glasno zapjeva:

„Po šumama i gorama

Naše zemlje ponosne

Idu čete partizana

Slavu borbe pronose“

Nikad ne znamo kad će da isplivaju svi stihovi koje su nam plasirali profesori po nastavnom planu i programu. „U najtežim trenucima života izranjaju slike naše urušene i potopljene mladosti“ zapisao je moj prijatelj iz gimnazije i dobio 2- za trud. Nekad će isplivati „Na Kordunu grob do groba“, a nekad Marko što ore drumove ili Vukašin i njegova ženidba. Nekim narednim generacijama neće ništa pomoći da se otrgnu od „Ne pomaže voda majko sa korita Ivanova“. Nešto mi govori da će od ženidbi i oranja drumova ipak Njegoš duže trajati iako nam Njegoševi likovi danas djeluju kao produkt fikcije, izmišljeni super-heroji romantičari.

Neko je na zidu toaleta u koji se zaputio tvorac priče o Njegošu i Fanti Šokata, tačno iznad šolje i ispod ogledala napisao:

„A JA što ću, ali sa kime ću?

Malo rukah, malena i snaga,

Digavi mi cnujfa“.

Tako daje počast i čestita rođendan nesvjesna crnogorska omladina. Ojha!

( Đuro Radosavović )