Enciklopedista upućen u tajni život filma

Dinka Tucakovića sam upoznao na času filmske režije. O njemu sam već znao mnogo toga, ali ne i da će to biti početak jednog divnog prijateljstva. Možda je, otvoren kakav je bio, on to prvi naslutio.

Otporan na gubitak snage i ravnodušnost, Dinko je imao zadivljujuće strpljenje za druge

Interesovao se za ono što radim i nakon što je prestao da nam predaje, sve do diplomskog filma i nagrade na festivalu kratkog metra. Smatrao je to i svojim uspjehom. Bio je analitičan, nepopustljiv, ali je znao da se katkad treba osloniti na sopstvenu intuiciju, naći svoj put.

Kasnije su nas povezale kinoteke. Bioskop u Kosovskoj, zahvaljujući programima koje je Dinko pravio, postao je mjesto od izuzetne važnosti za svakog ko se odao filmu. Tu se vrijeme provedeno na projekcijama, jednom za drugom, sažimalo kao u snu. Bio je filmski enciklopedista, upućen u ezoterijske stvari, u tajni život filma.

Bio je i istinski prijatelj Crnogorske kinoteke, jer je razumio šta je naš zajednički zadatak. Dugujemo mu mnoge kontakte sa ljudima iz našeg svijeta: onima koji brinu o filmskom nasljeđu i onima koji prave filmove. Jednostavno, Dinka su svi znali.

Bio je čovjek od akcije, spreman da se upusti u poduhvat koji se čini vrijednim, čak i kada šanse nijesu na strani uspjeha. Jedno je bilo izvjesno: on je posljednji koji će odustati.

Bio je sklon pretjerivanju, s vremena na vrijeme isuviše pričljiv i naivan, ali zar ima čovjeka bez nekih slabosti?

Snimio je dva dugometražna i više kratkih i dokumentarnih filmova. Napisao je par knjiga, a razgovori sa plejadom filmskih autora pokazuju nam koliki udio u dobrom odgovoru ima dobro postavljeno pitanje. Ali to se, uglavnom, već zna...

Puno smo putovali zajedno. Otporan na gubitak snage i ravnodušnost, Dinko je imao zadivljujuće strpljenje za druge. Nikada ga nije napustila djetinja radoznalost. Prilikom prvog susreta u Zagrebu, Saški je odmah ispričao jednu epizodu iz mojih studentskih dana, koja ga je naročito zabavljala.

U stanu u Gundulićevom 5 okupilo se društvo sa fakulteta. Razgovarali smo o literaturi, o filmu i muzici, o životu... Kada sam donio led za viski, primijetili smo neobičnu stvar: sve kockice su bile zelene boje. Nikome nije bilo jasno o čemu se radi.

Nakon što se led malo otopio, probao sam njegov ukus i tek tada se sjetio. Bio je to, zapravo, sok od limuna, koji je moja majka cijedila i zamrzavala u nadi da ću, ako mi sve bude tako pripremljeno, redovno piti limunadu te zime.

Iznad svega, Dinkov odlazak je gubitak koji bi ostavio prazninu i u mnogo većim sredinama

Sa Dinkom se moglo raspravljati o svemu. Bio je sklon pretjerivanju, s vremena na vrijeme isuviše pričljiv i naivan, ali zar ima čovjeka bez nekih slabosti? Na njega se bilo nemoguće naljutiti. Nije bio od ljudi koji su smrtno ozbiljni prema sebi. Imao je osjećaja za autoironiju i prihvatao je šalu na sopstveni račun, kao kada se pojavio u jednoj sceni u filmu “Jug, jugoistok”.

Ono što je, ako se ne varam, Mihiz kazao o predstavama, još više važi za ljude: dobar čovjek ima puno mana, a loš samo jednu. Dinko je bio dobar čovjek.

Sjećam se njegovog smijeha u Arlecchinu dok zajedno gledamo film iz pedesetih koji on zna napamet. Posljednji put mi se javio iz Berlina, dogovarali smo tradicionalno druženje na FEST-u, za šankom u Sava centru, između dvije projekcije. Sljedećeg mjeseca je trebalo zajedno da govorimo o njegovom romanu “Doktor Rej i đavoli”.

Iznad svega, Dinkov odlazak je gubitak koji bi ostavio prazninu i u mnogo većim sredinama. Odlaskom takvih ljudi, zajednički kulturni prostor postaje još manji.

Zbogom, prijatelju.

( Andro Martinović )