Jedna od prvih frizerki u Podgorici: Šišati muškarce nekada je bila velika senzacija
Jedna od prvih frizerki u gradu sa sjetom se sjeća vremena kada se od tog zanata dobro živjelo
Jedna od prvih frizerki u gradu Raza Pirović tvrdi da se od makaza nekada moglo dobro živjeti, a da se danas preživljava.
Pirović se sa sjetom prisjeća kako je prije četrdesetak godina imala pune ruke posla i, tvrdi, bila prva žena koja je šišala i muškarce. To je, kaže, bila prava senzacija u to vrijeme, ali i odlična reklama.
“Nekada je po dvadestoro čekalo u red da se šiša kod mene, a danas ima frizera na svakom ćošku, pa ljudi idu gdje im je bliže”, kazala je “Vijestima” Pirović, koja danas drži salon za žene u Bloku 5, otvoren krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.
Ona je frizerski salon otvorila 1975. godine na Bulevaru revolucije, kada je, tvrdi, u gradu radilo svega desetak frizera.
“Dešavalo se da radim na pet stolica istovremeno”, rekla je Pirović.
Smatra da je moda tada bila mnogo drugačija i da je frizeraj bio nalik umjetnosti, a da danas baš i “ne moraš biti neki stručnjak” da bi šišao.
“Muškarci su pretežno držali dužu kosu, po uzoru na Bitlse, ili makar gustu, jer nije bilo mašinica. Kod žena je bio najpopularniji minival, koji je danas skoro izumro. Muškarci i žene danas imaju veći izbor frizura, a i lakše je raditi sa novom tehnologijom”, kazala je, pojasnivši da danas za svaku sitnicu postoji neko sredstvo, ili mašina.
Kada je počinjala da uči zanat kod pokojnog Slobodana Pavićevića, “najvećeg majstora u Crnoj Gori”, tek se bio pojavio fen, ali mašina za šišanje nije bilo.
“Sve se radilo makazama i češljem, tako da je frizer morao biti pravi majstor...”, kazala je.
Reporteri “Vijesti” zatekli su nekoliko žena u salonu “Raza”, a vlasnica tvrdi da se tu šiša i po nekoliko generacija žena.
“Jednom je neki starac iz komšiluka doveo unuka da ga šišam i rekao mi da sam ja njega šišala. Pomislila sam u tom trenutku - je li moguće da već toliko radim”, kazala je.
Salon u Bloku 5 danas vode njena djeca, ali Pirović i danas svrati, da popriča sa mušterijama i da neku sugestiju mladim frizerkama.
Dobitnica brojnih nagrada danas se uglavnom bavi humanitarnim radom, a drži i frizersku školu.
Mlade frizere savjetuje da se “ne zalijeću”.
“Ulože mnogo u salon, ali nemaju ni ime, ni mušterije, pa su prinuđeni da brzo zatvore. Da bi sada otvorili frizerski salon, treba vam minimum deset godina radnog iskustva i reputacija dobrog frizera”, istakla je.
Ponosna je što je pomogla NVO “Humanitarna familija”, preko koje je prošlog godine 400 djece sa invaliditetom ljetovalo u Dobrima vodama.
Za plate mora biti para
Tanja, jedna od frizerki u salonu, tvrdi da je Pirović najbolja šefica i da zbog toga radi baš tu.
“Živim na Tuškom putu, planirala sam da odradim praksu i zaposlim se negdje bliže. Ali, nakon prakse, nisam htjela nigdje drugo”, kazala je. Pirović tvrdi da su radnici najvažniji i da joj je u interesu da budu zadovoljni, jer će u tom slučaju i vlasnici biti zadovoljni poslom. “Radnici moraju dobiti platu, pa makar mi ostali bez zarade”, kazala je.
Galerija
( Ivan Čađenović )