čas anatomije
Naša mrtva braća
Nijesmo valjda pomislili da na nama, na našoj državi i našem društvu, neće važiti drevna mudrost – kako siješ, tako ćeš i žnjeti
“Kriminalci, znate, imaju svoj moral.” Ranka Čarapić, državna tužiteljka
Nije politizovanje, nipošto, već opasna istina: braću Ljubomira i Dejana Gojačanina ubila je policija Crne Gore. Ubilo ih je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ubila ih je Vlada. Ubilo ih je Tužilaštvo. Ubio ih je Sud. Ubile su ih institucije. Ubio ih je sračunato nakazni sistem. Ubio ih je tvorac takvog, dvodecenijskog, sistema – Demokratska partija socijalista.
Da li smo slijepi? Vidimo li: lampica društvenog alarma crveni se kao prolivena nevina krv. Ubilački združeni poduhvat matematički je dokaziv: da je onaj koji je povukao oroz osuđen na zakonom propisanu zatvorsku kaznu za pokušaj ubistva dvije osobe, nedavne 2011. godine, ovaj tekst ne bi išao u štampu – braća bi živjela.
Ipak, ne. Narečene ubice dale su šansu dvadesetjednogodišnjem egzekutoru da ubija. Dale mu slobodu da gasi živote. Dale mogućnost da za pasom nosi oruđe smrti. Dale blagoslov. Time mu, poručivši: “Nekažnjiv si, institucije i zakoni ne važe za tebe.“ Upijeno. Primljeno. Prihvaćeno. Ozbiljnu poruku shvatio je ozbiljno. Ispravio se: nakon dva neuspješna pokušaja, uslijedila su - dva uspješna. Tada je mecima okrznuo glavu i ruke, sada ubitačnije – zakucao u grudi. Zakucao do srca. Zakucao do žice života. Opravdao, tako, povjerenje koje su mu institucije Bara i Crne Gore dale, podarivši mu milost i slobodu da puca.
Dvostruka igra ubijanja. Nadležne ubice time su, dijelom ubili i njega, koji je povukao obarač. Za to služe institucije: da su ga tada, prije dvije godine, osudili na ono što je po zakonu zaslužio - zatvor, osim nas od njega, sačuvali bi i njega od sebe samog! Za to služe institucije: da su ga tada osudili spasili bi braću od smrti. Da su ga tada osudili spasili bi i njega od nakane da braću ubije. Spasili bi sve.
Ipak, ne. Ovo je Crna Gora. Država bez institucija. Preciznije i tačnije: država čije institucije služe samo pojedinim, moćnim. Pojedinim, šefu bliskim. Pojedinim, hobotnici oličenoj u vladajućoj partiji, sklonim. Zemlja selektivne pravde. Prostor na kojem, od Bara do Berana, operišu kriminalne grupe i kriminalci pod patronatom vlasti. Mala je ovo zemlja: suludo je i pomisliti da neko u dugom vremenskom periodu može živjeti od kriminala, a da oni na vrhu političke piramide za to ne (sa)znaju. Njihovim riječima – da za to nemaju obavještajnih podataka. Posve je suprotno: naši vlastodršci i njihovi igrači na svim nivoima, ne samo da znaju ko su kriminalci, ne samo da ih direktno ili indirektno poznaju, ne samo da ih tolerišu, već od njih, raznim vidovima neformalnog oporezivanja i/ili principom usluga za uslugu – imaju ličnu korist. Na tom obostranom interesu opstaje neraskidiva veza crnogorskog nadzemlja i podzemlja. Veza oličena u jednom čovjeku: sedmostrukom premijeru Milu Đukanoviću.
Takva strategija zla u svrhu političkog održanja i ličnog bogaćenja, uz oreol nekažnjivosti onih bliskih režimu, rađa atmosferu iz koje niču pioniri kriminala. Podmladak mafije. Mali keljmendiji, mali šarići, mali kalići... Kriminogeno društvo. Kada se tome doda džeferdarska tradicija i sadašnja izolovanost, velika nezaposlenost i nedovoljna obrazovanost, malograđanština i nevaspitanje, kao društveno prihvatljivo ponašanje, naročito mladih, dobijamo – nasilje. Nasilje iz svih razloga: od dosade, od intresa, od muke. Nasilje svih vrsta. Nasilje kao modu. Nasilje kao normu. Na korak je to od koketiranja sa kriminalom. Na korak od flertovanja sa zločinom. To je, opet, na korak od kriminala samog. Zločin je već na dlanu. Smrt miriše. Tu je.
Stoga, ubistvo braće Gojačanin nije slučajno taklo dušu Crne Gore. Nije slučajno probudilo umrtvljene naše nagone. Nije slučajno dotaklo iskru naše uspavane svijesti. Nije slučajno natjeralo hiljade ljudi širom zemlje da zapale svijeće na gradskim trgovima. Ne. Sve osim slučajno: nasilje koje se generiše godinama - ubistva bez sudskih epiloga, zločini bez kazni, nepravde nad nejakima - nijesu incidenti. Nijesu izolovani slučajevi. Nikako.
Monstruozni sistem koji je stvorio DPS začet je na nerasvijetljenim zločinima. Recimo: mrtvi Romi sa broda Miss pat, deportacije muslimana, Dubrovnik, Morinj, Bukovica, ubistva Duška Jovanovića, Slavoljuba Šćekića... Čudovište koje hranimo sa dlana rođeno je i odgajano u duhu bezakonja. Recimo: Zavala, Avala, privatizacije, otkup ličnih karata, afera Mašan... Levijatan koji guta nemoćne i nesnalažljive stvoren je i stvara se u vodi laži i prevara. Recimo, najnovije: jelićevski i pejovićevski skandal bez presedana, afera audio snimak, u kome, crno na bijelo, saznajemo ono što smo oduvjijek nepogrešivo znali - da je ovo zemlja za njih i njihove. Nijesmo valjda pomislili da će to i takvo stvorenje, takva prikaza od sistema, posipati cvijeće po glavama našim. Nijesmo valjda pomislili da će djeca takvog anti-sistema trčati u biblioteke, a ne na ulice. Nijesmo valjda pomislili da na nama, na našoj državi i našem društvu, neće važiti drevna mudrost – kako siješ, tako ćeš i žnjeti.
Ako i jesmo, prevarili smo se, grdno. Vidimo li: žanjemo ono što su vrhovnici naši posijali, i što, a to je najopasnije, siju i danas. Svakodnevno. Dok su oni sijali mi smo im pomagali, i što je najopasnije, pomažemo im i danas. Stalno. Tako, tužno li je to, saučestvujemo u velikom, dugo planiranom, zločinu, ozbiljnih kriminalaca koji imaju sopstvenu državu. Time i mi, posredno ali neumitno, postajemo ubice naše braće Gojačanin. Ubice naše budućnosti. Ubice naše istine. Ubice nas samih. Samoubice.
Neka nam je laka Crna Gora.
( Marko Milačić )