Nadbiskup putopisac

Prije 760 godina u Italiji je objavljen veoma značajan putopis iz Azije "Istorija Mongola koje nazivamo Tatari" Ivana Karpinija (Đovani de Plano Karpini). Nedavno je u Umbriji održan dvodnevni simpozijum posvećen ovoj značajnoj ličnosti italijanske kulture. Organizator je Comitato Giovani de Plano Karpini, koji proučava Karpinijev život i djelo. Prisustvovali su i ambasador Crne Gore u Vatikanu Anton Zbutega, nadbiskub Zef Gaši i Danijela Duđrević, naše gore list a živi i radi u Peruđi. Italijanima je interesantna činjenica da je Karpini bio nadbiskup barski od 1248 do 1252. godine, kada je umro u Baru, pa sada traže grob i podatke o posljednjim godinama njegovog života. U to vrijeme zgrada Barske nadbiskupije nalazila se na mjestu sadašnje starobarske bolnice, a groblje u neposrednoj blizini. Od svega toga sačuvan je samo toponim Biskupija i nemoguće je naći Karpinijev grob. A naša istorija zabilježila je puno podataka o životu i djelatnostima tog nadbiskupa. S tim u vezi, Danijela Đurđević se na internetu obratila svima koji bi mogli pomoći u prikupljanju tih podataka.

Papa Inoćentije IV poslao je Ivana Karpinija 1245. godine u Rusiju, koja je pala pod vlast Mongola, da ponese pismo mongolskom velikom kanu s molbom da obustavi dalje invazije Mongola po Evropi, kao one iz 1241. i 1242. godine kada su opustošene Poljska, Ugarska, Bugarska, Srbija i Zetsko primorje. Osim toga, papa u pismu traži od kana da postanu saveznici protiv islama.

Ivan Karpini sa delegacijom stigao je do Kijeva i nastavio do rijeke Don. Spustio se do Volge, pa dalje do središta Mongolskog Carstva. Mongoli, pa i sam veliki kan, živjeli su u šatorima. Spremali su se da biraju velikog kana, jer je stari kan preminuo. Karpini je posmatrao intronizaciju novog velikog kana Gujuka, unuka Džingis-kana. Novi kan ga je primio u audijenciju tek četiri mjeseci kasnije. Predao mu je papino pismo, a u odgovoru kan odbija savezništvo sa papom, zahtijevajući da se svi vladari Evrope potčine njemu, u protivnom prijeteći novim pohodima.

U putopisu Ivana Karpinija prvi put su opisani kultura i običaji Mongola. On je trideset godina prije Marka Pola donio u Evropu putopis iz Azije.

U Peruđi, gdje je Karpini rođen, bilo je tada sjedište pape Inoćentija IV. Poslije smrti barskog nadbiskupa Ivana I, papa je na upražnjeno mjesto postavio Ivana Karpinija. Došao je u Bar u vrijeme najžešćih sukoba Dubrovačke i Barske nadbiskupije. Sazvao je u Baru 1249. godine Drugi pokrajinski crkveni sabor da bi stao na kraj nevoljama koje su pritiskale njegovu nadbiskupiju, od pohara i pljački do lošeg vladanja klera. Papa je potvrdio odluke ovog sabora, bacio anatemu na one koji pljačkaju biskupske posjede, dao nadbiskupu pravo da ekskomunicira iz crkve i daje oprost crkvenjacima koji su napravili grijeh iz nužde.

Dubrovačka nadbiskupija je tužila pred papskim sudom Barsku nadbiskupiju, tražeći da se ona ukine i priključi njoj, kao što je bilo u ranijem periodu. Parnice koje je dubrovačka crkva pokrenula pred papskim sudom protiv Barske nadbiskupje ostale su nepresuđene. Njihov sukob proširio se i na stanovnike oba grada koji su se svađali i napadali.

Ivan Karpini je ugovorio sastanak sa dubrovačkim nadbiskupom na Prevlaci, koja je pripadala njegovoj dijecezi, da bi uzajamno ovjerili pisane dokaze za parnicu koja se vodila pred papom. U tom sporu on je kao dokaz navodio i Ljetopis barskog arhiepiskopa Grgura Grizogona (Popa Dukljanina). Iako se Karpini držao objektivno, Dubrovčani su ga strpali u zatvor, gdje su ga držali sve dok se nije otkupio velikom sumom novca.

Prelomni trenutak u sporu bilo je miješanje srpskog kralja Uroša I (1245 - 1276) kao reprezenta svjetovne vlasti na strani barske crkve, što je bilo od velikog značaja za odlučivanje u sporu pred rimskom kurijom. Čak je i sam kralj Uroš I pisao papi povodom ovog crkvenog spora. Takav kraljev stav naišao je na odobravanje građana Bara.

Početkom 1252. godine papa Inoćentije IV saslušao je u Peruđi parničke strane. Prema argumentaciji barske delegacije, koju je predvodio Karpini, zastupano je gledište da je Dubrovnik podložan splitskom nadbiskupu, a crkvena jurisdikcija dubrovačke crkve prestajala je kod brda koja okružuju grad. Iz jednog pisma dubrovačkog nadbiskupa papi vidi se da je Ivan Karpini dobro poznavao istorijat Barske nadbiskupije, a posebno argumente koje je stotinu godina ranije zabilježio Pop Dukljanin.

Prije nego što je riješeno pitanje jurisdikcije i primata dvije nadbiskupije, umro je Ivan Karpini. Otrovan je u Baru 1. avgusta 1252. pa je sudski postupak prekinut.

Malo nakon njegove smrti došao je u Bar delegat dubrovačkog nadbiskupa da uspostavi vezu sa barskom crkvom, ali ga je brat kralja Uroša I istjerao iz grada i zaprijetio mu da će mu odrati kožu ako se bude dalje miješao u poslove Barske nadbiskupije. Poslije mnogih ispitivanja i dokazivanja u Dubrovniku i Baru, a kasnije i u Peruđi, papa Inoćentije IV je 1253. godine imenovao na upražnjenu katedru u Baru franjevca Gutfrida.

Dubrovčani su protestovali, govoreći da su njihova prava tim aktima povrijeđena, ali na tu žalbu u Rimu više niko nije obraćao pažnju. Ni iznenadna smrt nadbiskupa Gutfrida (pod nerazjašnjenim okolnostima) nije promijenila uspostavljeno stanje, jer je u Rimu 1255. godine posvećen novi nadbiskup. Poslije toga arhiepiskopski rang barske stolice više nije dolazio u pitanje.

Kralj Uroš I, nasljednik pravoslavne nemanjićke loze, uspostavio je dobre odnose sa katoličkom crkvom. Poslije njegove smrti te veze postale su još tješnje, kada je vlast preuzela Uroševa udovica Jelena Anžujska, Francuskinja katoličke vjere. Ona je podigla franjevačke manastire u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru.

( Milenko Ratković )