Danju na banderi noću na sceni

Znamo ih sa scene ili malog ekrana. Kao pjevače, TV lica, muzičare... Ukratko, znamo ih kao javne ličnosti. Za neke od naših sagovornika javni posao je hobi, za neke najveća ljubav, ali rijetko kome osnovni izvor egzistencije. Za tako nešto mnogi poznati imaju i posao koji rade svakoga dana, kada se ugase pojačala, svjetla kamera i scene.

Dino Kapetanović, frontmen "Autogenog treninga", volio bi da sve svoje vrijeme posveti muzici. Ipak, to nije moguće. Uz časove gitare, Dino radi i kao recepcioner u hotelu.

“Nije to jedini posao koji sam radio. Bilo ih je mnogo, ali se ovo nekako oteglo. Bio sam anketar za pivo, sokove, mobilne telefone... Ma, bilo je tu dosta nekih poslića”, kaže za “Vijesti nedjeljom” Kapetanović.

Za razliku od njega, za Renatu Perazić, jedan od najboljih ženskih vokala u Crnoj Gori, muzika je samo kao hobi. Oduvijek je, kaže, željela da se bavi samo jednim poslom. Upravo ga i radi – predaje u muzičkoj školi u Baru.

“Jeste, tako je, jer sam oduvijek takav posao željela, rad u školi je moje osnovno zanimanje. Predajem solfeđo i nekako sam odmalena to voljela. Volim kada mogu djeci da prenesem svoje znanje, volim djecu i rad i druženje sa njima. Solfeđo je teoretski predmet i moji učenici ga baš nešto i ne vole, tako da je pravi izazov na zanimljiv način im sve to predstaviti”, kazala je Renata Perazić.

Muzika je, otkriva, rasterećuje u moru obaveza koje kao predavač ima.

“A muzika je... Druga ljubav! (smijeh). To je relaksacija, tu nemam granica. U klasičnoj muzici ipak postoje smjernice, kočnice, pravila. Kod pjevanja toga nema, tako da su to dva potpuno različita svijeta, iako su usko povezani”, ispričala je Perazićeva.

Kada gori na sceni, tu, svakako, možete očekivati nikšićki sastav “Društvo skrivenih talenata”. Ali, kada gori trafo-stanica, žica ili bandera, oni su opet tu – ili bar samo jedan njihov dio. Pjevač Boris Lješković. Mnogo godina radi u Elektrodistribuciji kao monter. Istu dužinu staža ispisao je i u muzičkom svijetu.

“Moj posao je vrlo opasan, u dosta slučajeva radim pod naponom, često se penjem na stubove... Gorio sam nekoliko puta, srećom, nije bilo ozbiljnijih povreda. Ako se desi neki kvar, ako se struja zapali, mi smo tu”, kaže Lješković i opisuje drugi, neprijatniji dio posla.

“Uh, to je traženje nedozvoljenih radnji, krađe struje, koju mi ne smijemo da nazovemo krađom. Bilo je tu raznih situacija, ljudi su nas čekali da nas biju. Bio sam u prilici i da svjedočim na sudu o nečijim nedozvoljenim radnjama, a to mi je bilo vrlo neprijatno. Pričaš šta si našao, a sve vrijeme znaš da nekoga time možeš poslati u zatvor. Ljudi kažu: 'Evo ga onaj pjevač!', a ja treba da im šnjuvam po kući, tražim utičnice i nedozvoljene priključke. To mi bude veoma neprijatno”, priznaje pjevač DST-a.

Na poslu su stranke prepoznavale i Veska Ninkovića Džaju, trenutno autora emisije “Večera sa Džajom” na Atlas televiziji. Situacije prepoznavanja događale su se dok je kratko vrijeme radio kao pripravnik u Agenciji za zaštitu životne sredine.

“Radio sam jedno vrijeme tamo kao pripravnik, pošto sam diplomirao u kasnim 40-im. To je bilo baš lijepo iskustvo i dešavale su se takve situacije. Sada, međutim, radim kao koreograf i inspicijent na modnim događajima. Moj zadatak je da po protokolu i programu izvodim ljude na scenu. To je vrlo važan i odgovoran posao, jer kao maneken, vrlo dobro znam koliko je važno da u bekstejdžu bude reda”, kaže popularni Džaja, dugo vremena jedan od vodećih crnogorskih manekena.

“Posao manekena radim samo ponekad, ali mi je jasno da tu više nema emocija. Zato ga izbjegavam i biram osmišljavanje koreografije, jer ona uključuje rad sa mladim ljudima”, priča Ninković.

Zbog posla smo često prinuđeni da propustimo neke važne stvari. A kako se muzičar nosi sa dvostrukim rasporedom. O tome priča Dino Kapetanović.

“Mogao bih da kažem da trpi, ako uzmem u obzir da sam nekada možda zbog toga što sam morao da odradim smjenu u hotelu propustio neku važnu probu. Ali, u principu, to se rijetko dešavalo, tako da ipak smatram da nisam gubio, što se tiče muzike. Takođe, radim sa ljudima sa kojima uvijek i lako mogu da se dogovorim da me zamijene ukoliko idemo na turneju ili imamo svirku. Tako da sam uvijek dostupan za muziku”, objasnio je frontmen "Autogenog treninga".

Sa druge strane, Lješković (DST) nije te sreće.

“Mnogo puta sam zbog posla u firmi propustio svirke. Posebno je teško kada dobijemo pozive da sviramo u Sloveniji, Makedoniji. Put do tamo je dug, treba nam nekoliko dana da odemo i da se vratimo. Ne mogu da odsustvujem toliko, a mi svakako nismo bend koji putuje avionom”, požalio se pjevač i elektromonter.

Pjevačica Sanja Živković vlasnica je škole plesa “Dream”. Ističe da svakog dana na posao ide sa velikim zadovoljstvom, znajući da će raditi sa djecom i tinejdžerima koji su željni znanja.

“Moj posao, ples, moja je velika ljubav, a fizička aktivnost je sastavni dio mog života tako da sam spojila lijepo i korisno. Osim plesnih tehnika, svaki čas obuhvata zagrijavanje, istezanje i rad na koreografiji, što je posebno kreativan proces. Prosto uživam u sklapanju ideja, muzike, plesnih koraka, kostima i scenskih pomagala”, pohvalila se Živkovićeva.

Ako bi birala između dva posla – pjevanja i plesa, bira ovo drugo.

“Ne mogu reći šta mi je draže, ali recimo da se plesom bavim cijeli život, a pjevanjem osam, devet godina. Teško je to razgraničiti jer plešem uvijek kad pjevam ne zato što tako želim, jednostavno, muzika me nosi. Uvijek kad mogu da nadopunim jedno drugim to i uradim i jako sam srećna što sam u stanju da to mogu”, otkriva Sanja Živković.

Kad se mora...

Dino Kapetanović nije uspio da pohvali svoj posao. Iako je pokušao. “Naravno da bih više volio da se uvijek bavim muzikom i samo muzikom, ali to trenutno nije moguće. Rad na recepciji mi ne pada teško, tako da u tom smislu mogu da kažem da ga volim. Ali, da mogu da živim od muzike, ne bih ga nikada radio”, priznaje pjevač “Autogenog treninga”.

Na pitanje da li voli posao u Elektrodistribuciji, Lješković odgovara pitanjem i smijehom. “A ko ga voli?! Ali, šta ću, kad moram. Žao mi je momaka iz grupe koji zbog moje nemogućnosti da odsustvujem takođe neke stvari propuštaju. Nekako kombinujem, pa radim vikendom u firmi, da bih radnim danima mogao da pjevam sa grupom. Nikako ne volim ovaj posao, to je sigurno”, požalio se Boris Lješković.

Djeca su ukras... posla

Rad sa mladim ljudima velika je satisfakcija, kako za Renatu Perazić, tako i za Veska Ninkovića i Sanju Živković.

“Ono što me zaista ispunjava je baš koreografija dešavanja, rad sa mladim ljudima. Kada me vide, oni ne očekuju strogost, misle da ću popuštati, jer sam TV lice i uvijek sam na TV-u nasmijan. Ali, kada vježbamo koreografiju, ja sam neumoljiv. Trudim se da iz svakoga od njih izvučem najbolje, jer ne može svako sve da odradi. Treba korake uskladiti sa njihovim ličnostima i zadati im ono što im leži. U tom smislu me te djevojke, a sve češće i momci, obožavaju i uvijek se rado prisjetim rada sa njima. To mi je drago jednako koliko i rad na televiziji”, pohvalio se Džaja.

Sanja Živković svoje koreografske i plesne sposobnosti pokazala je sa svojim mladim grupama 2010. i 2011. “Tih godina sam radila sa djecom mjuzikl 'Gradimo zajedno' i plesnu predstavu, mjuzikl 'Chicago'. Na jednoj koreografiji radimo od dva do tri mjeseca da bi to sve na kraju ispalo uvježbano, sigurno i tehnički potkovano. Timski rad je jako bitan u svakoj grupi, a pedagoški pristup, pogotovo sa mlađim uzrastom, nešto je po čemu je škola poznata. Ta djeca i tinejdžeri su željni znanja, a za mene je dragocjeno kada vidim da sam ja uzor nekoj djevojčici ili djevojci. To je nešto što me beskrajno raduje. Ta nekadašnja djeca su danas djevojke koje i same drže časove. To je zaista više od plesa, nešto zaista posebno”, kaže Sanja.

Galerija

( Jovana Majić )