Veliki prasak koji je srušio carstvo

U jedan sat i 23 minuta poslije ponoći, 26. aprila 1986. eksplodirao je reaktor broj četiri nuklearnog postrojenja Černobilj, pošto su nedovoljno obučeni tehničari nepromišljeno testirali sistem.

Kako je višak energije ispunio reaktor, njegovo jezgo je sagorjelo, istog trena usmrtivši radnike koji su bili u neposrednoj blizini i izlažući ostale smrtonosnim stepenima radijacije.

U obližnjem gradu Pripjat, u Ukrajini, mještani su se probudili sa respiratornim problemima i mučninom. Tim za vanredne situacije je oko reaktora podigao betonski „sarkofag“ a pritom su, nepripremljeni na izlaganje radioaktivnosti, zadobili ozbiljne simptome trovanja radijacijom.

Desetine hiljada građana SSSR-a došlo je u Černobilj da pomogne, smatrajući to svojom patriotskom dužnošću; svi oni bili su izloženi opasnom stepenu radijacije bez prethodnog upozorenja vlade. Nedovoljno jasna vijest o nesreći objavljena je tek nakon dva dana, ali pravi opseg eksplozije u Černobilju utvrđen je tek pošto su švedski meteorolozi otkrili kako se oblak radijacije širi Evropom.

Reaktor broj četiri možda nije jedina stvar koja je tog dana eksplodirala. Manje od šest godina prošlo je između pregrijavanja reaktora u Černobilju i zvaničnog ukidanja SSSR-a – šest godina obilježenih nepovjerenjem vlade, nezadovoljstvom bezbjednošću naroda i zahtjevima za veću transparentnost.

Da li je Černobilj mogao da izazove prvu pukotinu u Sovjetskom Savezu i dovede do njenog kraha?

Ovo možda zvuči kao smio predlog, ali on dolazi iz usta nikog drugog do čovjeka koji je nadgledao ukidanje SSSR-a, Mihaila Gorbačova. On kategorično tvrdi da je eksplozija u Černobilju bila „možda pravi uzrok raspada Sovjetskog Saveza“. Prema mišljenju Gorbačova, eksplozija u Černobilju bila je „prekretnica“ koja je „otvorila mogućnost daleko veće slobode izražavanja, do tog stepena da sistem kakav smo do tada poznavali više nije mogao da postoji“.

Nedugo prije nesreće, Gorbačov je predstavio politiku Glasnosti ili „otvorenosti“ prema idejama i izražavanju. To je bio njegov lijek za rasprostranjenu cenzuru i tajnovitost vlade. Za Gorbačova, Černobilj je dokazao mudrost i nužnost glasnosti. Eksplozija i problemi koji su došli sa njom, tvrdi on, „učinili su apsolutno jasnim koliko je bilo važno nastaviti politiku glasnosti“.

Pohvalna posvećenost Gorbačova ideji Glasnosti poslala je zemlju na put uništenja. Sovjetolozi nisu voljeli “monokauzalna objašnjenja“ o padu SSSR-a, kazao je Majkl Dejvid Foks, profesor ruske i sovjetske istorije na Univerzitetu Džordžtaun. Ipak, Černobilj se dogodio dovoljno rano u prvoj fazi Gorbačove Glasnosti, da ubrza taj proces i na kraju gurne državu pod zemlju.

Samo mali broj zapadnjaka je 1985. i 1986. smatrao da su reforme novog lidera ozbiljne. Međutim, do 1987, godine nakon Černobilja, Glasnost je ovladala sovjetskim društvom, uz iznenadnu otvorenost koja je dominirala u štampi i javnim forumima. Sramota zbog katastrofe počela je da se širi čak i među lojalnim građanima koji nikada nisu dovodili u pitanje nepogrešivost svoje vlade.

Autoritarniji lider je možda mogao da uguši kritike na račun Černobilja u prvim danima nesreće, ali Gorbačov, ušavši u političku bitku kao reformator, odlučio je da održi Glasnost predstavljajući krajnje kritički nastrojene konzervativce kao neprijatelje slobode i dodvoravajući se pripadnicima „inteligencije“.

Gorbačov je trebao podršku ove druge grupe kako bi sproveo svoje reforme i obuzdao tvrdolinijaše, pa je prihvatio njihovu paljbu kritika na račun vlade. Kako bi zadržao inteligenciju kao saveznike, drugim riječima, Gorbačov je morao da ih prihvati kao kritičare. Žalbe inteligencije su uznemirile veći dio populacije. To je otvorilo prostor za upoređivanje sa Zapadom, što je bio štetan način razmišljanja u tom prilično zatvorenom društvu.

Decenijama su Sovjeti slušali kako su najbolji u svijetu – u svemu. Sredinom 1980-ih, i dalje su vjerovali da su velika supersila i da su im jedini ozbiljni konkurent Sjedinjene Američke Države. Kada je procurila informacija o Černobilju i krizi po javno zdravlje, Sovjeti su shvatili da su njihova vlada i industrija zabrinjavajuće nesposobni.

Radioaktivnost je bila nova neispitana prijetnja za Sovjete. (Strah zbog radioaktivnih čestica proširio se iz Černobilja preko granica SSSR-a; širom Evrope, antinuklearni pokret doživio je bum u popularnosti, pretvarajući do tada sporedno pitanje u glavni problem aktivista za očuvanje životne sredine.)

Toksin nevidljiv golim okom neizbježan je koliko je zastrašujući, ali Sovjeti nisu mogli da se oslone na svoju tobože pouzdanu vladu da će ih informisati i zaštititi. Kako su građani podgrijavali strahove jedni drugih, režim je izgubio ikakvu preostalu kontrolu nad javnim diskursom. Glasnost je, u samo nekoliko kratkih mjeseci, izgubila kontrolu, podgrijana velikim strahom zbog opasnosti od radijacije.

Černobilj je tada oslikavao suštinsku promjenu u odnosu između Sovjeta i države. Prije eksplozije, većina građana nisu bili nezadovoljni disidenti; oni su vjerovali u sovjetski sistem, praštali njegove mane i nadali se boljoj budućnosti unutar njenih granica.

Međutim, nakon Černobilja, ovaj sistem činio se potencijalno neotkupljujućim – i radioaktivno opasnim. U prvim danima Glasnosti, priče o Staljinovim masovnim ubistvima ranijih decenija polako su izbile na površinu, ali su se činile tako dalekim. Nakon Černobilja, pak, na kocki je bio život svakog građanina.

Eksplozija je obasula radioaktivnim izotopima obradiva zemljišta sjeverne Ukrajine, zagađujući usjeve, pašnjake i stoku. „Morate postaviti pitanje 'Šta se nalazi u mlijeku mog djeteta'?“, ističe Kejt Braun, stručnjak za sovjetsku nuklearnu istoriju na Univerzitetu u Merilendusa.

„Šta je u mojoj hrani?“ Za mnoge, odgovor je glasio - radijacija. U pokušaju da razblaže kontaminirano meso, sovjetska vlada je miješala male količine ozračenog kravljeg mesa sa nekontaminiranom govedinom koja je zatim dostavljana u sve krajeve zemlje.

Proširile su se užasne priče o radijaciji; žrtve su napustile Pripjat a zatim pričale svoje životne priče na uličnim ćoškovima i gradskim vijećnicama. Ispovijesti o ovom događaju pojavile su se u knjigama i štampi, često kritične na račun reakcije režima. Dokaz je prosto bio ponižavajući. Nekada slavljeni režim krajnje je faličan, a u tom momentu krize, on je posrnuo.

SSSR će posrtati još nekoliko godina prije svog raspada. Jedno od najvećih carstava u istoriji nestalo je sa lica zemlje na katolički Božić, 25. decembra 1991.

Grad duhova koji liči na groblje

Premda je režim nestao, Černobilj ostaje – grad duhova. Opstale su samo nuklearna žarišta i divlje životinje - lososi, vukovi, divlje svinje. Njegovi duhovi se razvlače po sjeveru Ukrajine: panoramski točak iz zabavnog parka koji je trebalo da bude otvoren nedjelju nakon eksplozije sjedi zamrznut u vremenu; lutke djece prebivaju u mračnim ćoškovima napuštenih domova; ogromni zatvoreni bazen stoji napušten, šiban vjetrom.

Tragedija koja se dogodila u Černobilju počela je kao katastrofalna nesreća a zatim se pogoršala kako režim u početku nije reagovao a onda bespomoćno pokušavao da pomogne. Možda je to bio podstrek za uništenje kompletnog projekta SSSR.

Ali Černobilj iz 2013. godine ne izgleda kao početak velike političke pobune. Ako išta, više liči na groblje. Možda je to jedina odgovarajuća riječ. Ako je Gorbačova teorija tačna, Černobilj predstavlja konačno počivalište SSSR-a, vlade uništene snagom slobode izražavanja. Bila je potrebna samo jedna nuklearna eksplozija da oslobodi svu tu snagu.

Gorbačov je iskreno vjerovao u sistem

Da li je Gorbačov shvatio da njegove vizionarske reforme podrivaju legitimitet njegovog režima? To se čini malo vjerovatnim. Kejt Braun sa Univerziteta u Merilendu vjeruje da je Gorbačov zaista vjerovao u sovjetski sistem – i u sposobnost slobode izražavanja da riješi mnoštvo državnih kriza.

„Gorbačov je zaista zamišljao iskrenu raspravu o državnim problemima u štampi i na radnom mjestu“, ocijenila je Braun. Ali je vjerovatno smatrao Glasnost postepenim procesom. Topljenje u Černobilju je, s druge strane, bilo dramatično i nemoguće obuzdati.

To nije bio sistemski problem o kome će se raspravljati na uredničkim stranama i kancelarijama; bila je to zastrašujuća, fatalna greška izazvana lošom gradnjom i neadekvatnim rukovodstvom, koja je pogoršana sporom, nevještom reakcijom.

Preveo: Miloš Rudović

Galerija

( Mark Džozef Stern )