Biblioteka i država

U gradskoj biblioteci kao da je na snazi vrijeme inflacije. Najčešća riječ koju možete čuti je „Nema“. Faca radnice koja saopštava rečenicu sačinjenu od jedne ubitačne riječi obično je takva da vas je skoro sramota što ste baš tu knjigu tražili.

Iako je riječ o djelima koja vjerovatno posjeduje i većina privatnih biblioteka, čućete: „Nema“.

Dok posmatram ogromne police sa knjigama, u trenutku kad čujem „Nema“, pomislim da su možda komunisti štampali previše memoara i knjiga iz marksizma, da je od toga sačinjena naša biblioteka. Zaista sam mislio tako dok jednom nisam pitao, „A kako nema?“. Tad je nastao neki vid mini-panike.

Počela je potraga. Uključila se još jedna radnica. Prvo su pokušale u kompjuteru, pa zatim redom pretraživale police. Prvo se jedna vratila i odmahnula glavom. Nakon par minuta vratila se i druga i rekla: „Imamo mi tu knjigu i to u tri primjerka, ali je nema kod nas, mora da je neko uzeo i nije vratio“.

Falilo je samo da još kaže „Stoka“ i da zaokruži stvar, ali ipak nije. Ostaje samo da slegnete ramenima kad već ne klimate glavom. Ponekad izgledate razočarano i previše tiho pa vas utješe i kažu da dođete u ponedjeljak.

To ne zvuči kao kad vam u restoranu kažu: „Dođite nam opet“, već kao: „Više sreće drugi put“.

Biblioteka je bila premještena u prostorije stare kasarne za vrijeme izgradnje nove zgrade u Njegoševoj ulici. Tad se nije moglo čuti “Nema”, već: „To nam je po kašetima“. Bio je to savršen izgovor na koji ne možete imati bilo kakvu primjedbu.

Biblioteke su jedan od stubova grada i države. Koliko vrijedi fond bibiloteke, toliko vrijedi i kultura. Kako funkcioniše bibiloteka, tako funkcioniše i država. Uvijek se mogu naći savršene paralele između stanja nacije i stanja u institucijama kulture. Uvijek je tu privid organizovanosti, privid rada, i naravno savršen izgovor.

Ono čim se može pohvaliti gradska biblioteka jeste stanje zgrade i uslovi koji se nude čitaocu. Zgrada je nova, perfektno osvijetljena i uredna. Mnogi korisnici čitaonice nalaze manu u tome što nema Interneta.

Možda je i dobra strana što čitaonica ne nudi slobodan pristup Internetu jer bi bilo zaista suludo, a vjerovatno i nužno onemogućiti korišćenje Facebooka i Twittera u bibiloteci.

Sa drugog sprata čitaonice pruža se izvanredan pogled na zgradu opštine i par zgrada u Bokeškoj ulici koje su nekim čudom preživjele bombardovanje tokom Drugog svjetskog rata. Na tom spratu postoji i nekoliko kabina koje služe za potpunu izolaciju. Okruženi sa tri strane drvenim pločama, nema ničeg što bi moglo da naruši koncentraciju.

Ipak često kad se začuje otvaranje vrata, pojedini korisnici kabina ne odole, pa kao vjeverice ili krtice izvire preko kabina ne bi li vidjeli ko se to pridružio.

Jednom prilikom, začula se bušilica. Radnici su preuređivali restoran tačno preko puta biblioteke. Ne postoji zvučna izolacija i savršeni prozori koji mogu da ućutkaju kobru ili hiltovku.

Prvi je odustao sijedi tip koji je svakodnevno po nekoliko sati listao arhiv Pobjede iz ko zna kojeg doba. Čim je on izašao, svi su počeli da se mrdaju i namještaju stolice.

Oduvijek sam bio ubijeđen da cura koja uvijek sjedi na istom mjestu u čitaonici i „na glas“ čita otvarajući usta i ne ispuštajući glasove zapravo uči Rimsko pravo. Njeno čitanje je uvijek praćeno gestikulacijom ruku. Ovog puta, stavila je dlanove preko ušiju. Nije ni ona izdržala dugo, ljutito je spakovala stvari i brzo izašla van.

Bušilica nije prestajala, a čitaonica se brže i brže praznila. Vježbao sam volju i koncentraciju. Nisam htio da dozvolim da tako lako pobijedi bušilica, pa sam skoro iz inata ostao među posljednjima u sali.

Na kraju, ostali smo na tom spratu ja i cura čije su noge virile ispod kabine. Nije više bilo smisla da sjedim i inatim se sa bušilicom i nečijim nemarom. Počeo sam da razmišljam kako bi valjda trebalo zakonom regulisati buku u centru grada i oko biblioteke, ali sam sebi zabranio još davno slične misli i ideje o bilo kakvim regulativama.

Ustao sam, spremio stvari potpuno ležerno, bez ustaljenog obaziranja da li ću šuškanjem kese ili kopčanjem patenta da ometam nekoga. Jako me interesovalo ko je cura sa čeličnom voljom i koncentracijom pa sam pošao do prozora da bacim pogled na radnike koji prave buku i usput vidim njeno lice.

Nasmijao sam se kad sam je ugledao. Izgledala je kao razbijači šifri u filmovima o Drugom svjetskom ratu. Na glavi je imala ogromne Sony slušalice i kucala je na laptopu.

Uz takve slušalice, buke „Nema“.

( Đuro Radosavović )