Zašto da plaćamo korupciju?

Pojam „nepoštenog duga” prvi put je upotrijebio profesor Pravnog fakulteta u Parizu i bivši ministar u Vladi carske Rusije Aleksandar Sak, 1927. godine.

Prema Saku, da bi neki državni dug bio nepošten moraju se istovremeno zadovoljiti tri uslova: da narod jedne zemlje nije dao saglasnost za takve dugove, da novac nije korišćen u interesu države i naroda i da su povjerioci bili upoznati sa nepoštenim namjerama režima koji je sklapao takve dugove.

Teorija je postala aktuelna zbog dužničke krize koja uzrokuje glad i siromaštvo, socijalne, etničke, rasne i religiozne konflikate.

Bez obzira na multilaterne inicijative pokrenute od UN i drugih organizacija, zemlje u razvoju svakodnevno troše oko 1,5 milijardi dolara za servisiranje spoljnih dugova, a one kojima su dugovi otpisivani, ponovo su izložene riziku dužničkog ropstva zbog pristiglih rata spoljnog duga.

Glavni nedostatak inicijativa je bilo izbjegavanje pitanja legitimiteta dugova, jer su najveći dio novca uzimali korumpirani režimi, bez provjere opravdanosti zaduživanja, kontrole trošenja novca i preusmjeravali ih u privatne fondove van zemlje, uz prećutnu saglasnost povjerilaca koji su bili sigurni da će ih međunarodni pravni poredak prisiliti da plate dugove sa kamatama. Kampanje su rezultirale poništenjem ili otpisom.

Norveška je 2006. prva priznala odgovornost za davanje ,,nepoštenih dugova” zemljama u razvoju i otpisala 80 miliona dolara, a predsjednik Ekvadora Rafael Korera 2008. donio je odluku o nepriznavanju dugova MMF-u i Svjetskoj banci, na osnovu izvještaja prve komisije za reviziju dugova. Činjenica da je Ekvador sa 300 miliona dolara otplatio dvije milijarde duga dokazuje da su kreditori bili svjesni da krediti nijesu imali legitimne razvojne ciljeve, već lično bogaćenje režima.

Sakovu doktrinu koristile su i SAD, kada su, po svrgavanju Sadama Huseina otpisale većinu iračkog duga.

Nelegitimni elementi ugovora o zaduživanju su prošireni, pa se kod arbitraža i suđenja analiziraju moguće prevare, nedostatak demokratskih procedura, saglasnosti, štetne odredbe za državu, propali i projekti štetni za ljude, ekonomiju, životnu sredinu, kupovina precijenjene robe i usluga, podrška policiji u kršenju ljudskih prava, povećanje duga bez opravdanih ekonomskih razloga i kampanja pritiska na dužnika da promoviše skrivene interese i troškove kreditora. Umjesto termina “nepošteni dug” češće se koristi “nelegitimni” i ukazuje na neprihvatljive, neregularne, neadekvatne, nenamjenske, sumnjive i prevarne karakteristike Ugovora o zaduživanju.

Teško da se može naći plastičniji primjer “nepoštenih”, “nelegalnih” i “nelegitimnih” dugova od ovih koje Vlada Crne Gore planira da preuzme od vlasnika KAP, zbog čega Skupština treba da donese jednoglasnu odluku o raskidanju ugovora sa vlasnicima KAP-a, zbog nepoštovanja istog i obaveže Vladu da donese odluku da se nijedan cent duga KAP-a za koji je Vlada garantovala NE PLATI, zbog osnovane sumnje da se radi o “nepoštenim i nelegitimnim dugovima”. Crna Gora u ovom sporu pred bilo kojim međunardonim sudom treba da dokaže da građani nijesu dali saglasnost za dugove, da novac nije potrošen u interesu naroda i države i da su kreditori znali za koje će namjene KAP da potroši novac. Pravna pozicija države bila bi dodatno pojačana kada bi Đukanovićev režim bio smijenjen, a novopostavljeni nezavisni državni tužilac podigao optužnicu protiv Đukanovića i Roćena. Dugove bi mogli da kategorizujemo kao dugove despotskih korumpiranih režima, što bi dalo dodatne pravne argumente stavu da dugove KAP-a ne treba da plaća država, i pored formalno pravno legalno sklopljenih ugovora Vlade o preuzimanju garancija.

Vlada DF bi odmah obavijestila OTP i VTB banke da će dugovi privremeno biti zamrznuti, sve dok se ne okonča krivični postupak i istraga o mogućoj korupciji i sklapanju štetnih ugovora za državu Crnu Goru. I kreditori moraju da preuzmu dio rizika sklapanja ugovora koji imaju koruptivni potencijal. Ovakva kolonijalna praksa i saučestvovanje banaka u poduhvatima pljačkanja države od strane korumpiranih lidera se mora zaustaviti. To je već sada ostao ozbiljan globalni problem i o njemu se sada raspravlja kao ključnom uzroku globalne finansijske i ekonomske krize. Potrebno je samo malo hrabrosti i glas protiv pljačke države. Znam da je prvi korak najteži, ali se nekad mora napraviti. Sad je trenutak.

( Nebojša Medojević )