Otrovnim biljkama, iglama i pijavicama do abortusa

Zašto bi neka žena stavila pijavicu u svoje tijelo, i to na najintimnije žensko mjesto? Zašto bi tamo stavljala kajensku (ljutu) papričicu?

Šta bi mogao biti razlog da neka žena proguta cijeđ? Ili da sebe udari u stomak mlinom za meso? Ili ciglom? Ili da se baci niz stepenice?

Zašto bi u svoje tijelo ubrizgala terpentin? Ili džin? Zašto bi popila sredstvo za izbjeljivanje veša?

Zašto bi po sebi čačkala komadom kosti? Perom od ćurke? Ili iglom za pletenje?

Šta bi je moglo navesti da popije lijek od zdrobljene španske mušice? A prah od otrovne ražane glavice? Ili otrov strihnin?

Zašto bi se kupala u kipućoj vodi? Ili provela noć u snijegu?

Zato što želi da prekine trudnoću.

Žene su kroz istoriju koristile sve ove metode kako bi izazvale pobačaj. Prvi poznati opisi pobačaja pojavljuju se oko 1500 godine pr. n. e. u Eberskim papirusima, drevnim egipatskim medicinskim zapisima u kojima se pominje abortus izazvan tamponom od biljnih vlakana umočenim u med i zdrobljene urme.

Tokom većeg dijela istorije, abortus je predstavljao opasan postupak koji su žene pokušavale da izvrše na sebi. Same. Bez anestetika.

Ono što je najupečatljivije u vezi sa ovom istorijom šipki i otrova je da su u svakom dobu iz koga postoje zapisi, postojale i žene koje su toliko očajnički željele da prekinu trudnoću da su bile voljne da izdrže nesnosne bolove i da se izlože značajnim rizicima, uključujući infekcije, sterilitet, trajne povrede, probadanje i krvarenja, da ne govorimo o sramu i izopštenosti. Tamo gdje je abortus bio nelegalan, rizikovale su da ih krivično gone i pošalju u zatvor. Postojao je, naravno, i rizik od smrti.

Tokom većeg dijela istorije, abortus je predstavljao opasan postupak koji su žene pokušavale da izvrše na sebi. Same.

Novine su sredinom 1880-ih bile pune oglasa za napitke, pilule i praškove za koje se tvrdilo da izazivaju pobačaj. U jednom od oglasa objavljenom u „Boston dejli tajmsu“ 1845. nude se francuske pilule koje „garantovano izazivaju željeni efekat u sto odsto slučajeva“. U oglasima se eufemistično navodilo da sredstva „liječe ženske nevolje“ ili da „obnavljaju“ ili „deblokiraju“ matericu.

Mnogi od lijekova protiv ovih „oboljenja“ nisu bili ništa drugo do šećer i prašina. Međutim, neki od njih su ipak bili prilično učinkoviti. To su bili opasni lijekovi, koji su obično sadržali terpentin, opijum, otrovne biljke, smolu ili ulje rute.

Jedan od najčešćih sastojaka bila je ražana glavica (claviceps purpurea), gljivica koja napadala stabljike žitarica. Žene su još u XVI vijeku primijetile da su krave koje bi pojele ovakvu biljku pobacivale telad. Ova gljivica je, međutim, izazivala katastrofalne sporedne efekte, među kojima i osjećaj žarenja u udovima zbog sužavanja krvnih sudova, što je dovodilo i do gangrene. Otrov je takođe mogao da izazove napade, svrab, psihoze, povraćanje, grčeve, dijareju i smrt.

Ulje trave vratike (Tanacetum vulgare) takođe se često koristilo za abortuse. Džon Irving u romanu „Kućna pravila“ (The Cider House Rules) daje opis koji je teško zaboraviti kako ljekar pokušava da spase ženu nakon mnogobrojnih pobačaja uz pomoć ulja ove trave: „Stomak joj je bio pun krvi... ali kada je pokušao da joj zašije matericu, šavovi su jednostavno prolazili kroz tkivo koje je, primijetio je, imalo teksturu mekog sira... prst mu je kroz njenu utrobu prolazio kao kroz želatin“. Od ulja vratike trule unutrašnji organi.

Bez obzira na ovako užasne scenarije, abortusi se obično nisu završavali smrću. Mnoge žene su preživjele, što je i razlog zašto je ovo bio jedan od glavnih oblika kontrole rađanja. Ako bi odlučila da zatraži pomoć, žena koja je htjela da abortira obratila bi se drugoj ženi, obično vještoj babici. Međutim, do 1850-ih godina, ljekari (muškarci) počeli su da preuzimaju sve aspekte brige o reproduktivnom zdravlju žena, potiskujući babice, što je dovelo do pokreta za proglašavanje abortusa nelegalnim. Da li su spasli život neke žene otkrivajući opasnosti „lijekova“ za izazivanje pobačaja? Nesumnjivo.

Međutim, uskraćivanje znanja babica koje su umjele da relativno bezbjedno obave abortus u ranoj fazi trudnoće, dovelo je do toga da se mnoge žene podvrgavaju toj proceduri u rukama nevještih, sve dok vrhovni sud Sjedinjenih Država nije legalizovao abortus 22. januara 1973.

Kroz istoriju pokazana spremnost da se podvrgnu ekstremnom, dugotrajnom bolu, da rizikuju užasne povrede i smrt prije nego da ostanu trudne, govori nam važnu stvar o očaju i riješenosti žena, kao i o cijeni koju su bile – i dalje jesu – spremne da plate da bi imale kontrolu nad svojim tijelom. To nam govori da će žene uvijek naći način da prekinu neželjenu trudnoću, bez obzira na to šta kažu zakoni i bez obzira na to koliki je rizik po njih same.

Ukoliko ikada protivnici abortusa uspiju da ženama uskrate mogućnost bezbjednog obavljanja ove procedure, mnoge žene će se i dalje odlučivati za abortus – svojim rukama. Pijavice, cijeđ i španske mušice i dalje su neka od mnogobrojnih sredstava koja su dostupna za to. Kao i igle za pletenje, sa predvidivim, užasnim posljedicama. Nema zakona koji će prekinuti praksu abortusa, samo postoje zakoni koji mogu da zaštite pravo žene da odluči hoće li tome pribjeći ili ne i da obezbijede da ta procedura ostane bezbjedna, diskretna i nama dostupna.

Prevela: Danka Vraneš Redžić

Galerija

( Kejt Mening )