Praktikovanje diskriminacije

Osnovna škola „Anto Đedović“ u Baru uvela je uniforme za učenike/ce i nastavno osoblje. Prema njihovim izjavama, „cilj uvođenja uniformi je da razlike među djecom, a i zaposlenima, budu što manje...“ „Djevojčice nose bordo (nije roze) kecelje... dječaci teget (nije plavo) bluze“...

Strpljivo sam sačekala da se oglasi Ministarstvo prosvjete, Odjeljenje za rodnu ravnopravnost, Ombudsman i da javnim obraćanjem ukažu da je u navedenom slučaju učinjena diskriminacija na osnovu pola koja je Ustavom Crne Gore zabranjena, a evropskim inegracijama obavezujuća i zagarantovana. Nažalost, reakcija je izostala iako su oni obavezni da znaju što je suština rodne neravnopravnosti, kako se ona stvara i na koji način se kroz institucionalni sistem zagovara, čemu služi i do čega dovodi i zašto se treba od nje štititi.

U jednoj rečenici: oni koji zagovaraju (u našem slučaju, još gore praktikuju) diskriminaciju na osnovu pola ne samo da podržavaju već i postavljaju temelje svakom nasilju zasnovanom na različitostima, a toga je sve više u Crnoj Gori. Uniforme u različitim bojama su samo znak da i pored silnog novca koji je dat za edukaciju iz nenasilja i ravnopravnosti, oni koji su morali razumjeti nisu shvatili suštinu, nisu ni htjeli (a ni smjeli) shvatiti, jer je autoritarnost, sila i ucjena način vođenja i vladanja vaspitanjem-obrazovanjem u CG (da bi kritička misao potpuno bila diskreditovana) i zato je rodna ravnopravnost tretirana sporadično, neznaveno i neodgovorno, sa pozicije moći prema unutra i poniznosti prema vani (evropski standardi će biti poštovani, kunu se, na papiru, sigurno). Uniformama se ne treba čuditi - samo je pokazano i van škola ono što se unutra uči, a to je diskriminacija i nepoštovanje žena. Što je potvrđeno izborom literature, kao npr. u VI raz. osnovne škole kroz splet narodnih bajki kroz “zle žene” ili kroz sentence koje kažu da je “magarac svaki muškarac koji sluša ili radi što mu žena kaže” i mnogo toga još što stvara mržnju, a nacoši samo o jeziku!

Iza ovakve politike ravnopravnosti u vaspitno-obrazovnim ustanovama stoje oni isti ljudi koji se skandalizuju kada se javno obznani silovanje, kao da je silovanje eksces ili rezultat “zlih muškaraca”, a ne rezultat odnosa muškaraca i državnog sistema prema ženama i prema različitim. Žene su samo prve u stroju za nasilje pod okriljem države. I uvijek je tako kada se pažnja usmjeri samo na počinioce i žrtve nasilja, a ne na uzroke i uslove. I već čujem politikante iz institucija koji kažu “svuda u svijetu toga ima”, pa ih izazivam da odgovore gdje se u svijetu pod formom ravnopravnosti zagovara odvojenost po polu i gdje se obrazovni sistem temelji na mržnji prema ženama, a da to nije fundamentalizam ili diktatura.

Ono što znam je da se u Crnoj Gori o uzrocima nasilja nad ženama, uzrocima nastanka “našeg mentaliteta” ne bave institucije – one se bave agendama i izvještajima, one se ponekad (rijetko) bave posljedicama, ali nikad uzrocima. “Naš mentalitet” i “naša svijest” koriste se kao argument za neznanje i nečinjenje. Mentalitet je izgovor za zloupotrebu ljudskih prava zato što se kroz institucije sistema (naročito obrazovne) djeluje potpuno suprotno politikama ljudskih prava, kao i u ovom slučaju. Smatraju da je edukacija o rodnoj ravnopravnosti vrijedna jednog popodneva, da se tiče seoskih žena i informatičke tehnologije, eventualno porodičnog nasilja, a ne potpune promjene vaspitno-obrazovne paradigme u kojoj je ista vrijednost ljudskih bića i jednaki uslovi za sve aksiom ispod kojeg se ne može ići. Koji se mora učiti i praktikovati naročito u društvima koja su utemeljena na ratničkom patrijarhatu, u državi čija vlast na tom patrijarhatu temelji svoju moć. I to je zatvoren krug zla. Oni koji lagodno primaju plate u obrazovanju biće javno uznemireni posljedicom (nasiljem nad različitim) a da uopšte neće dovesti u pitanje vlastitu odgovornost, oni su “samo slušali i željeli dobro”, niti povezati “«slučaj u školi u Baru” sa budućim nasiljem.

Da razjasnim, evo pitanja – u kojoj boji su radni mantili obrazovnog osoblja? I zašto? Šta se dešava kada se nekoj djevojčici neodoljivo sviđa “teget”, a dječaku “bordo” (možda su njihovi roditelji rušili polne stereotipe u njihovom ranom djetinjstvu vjerujući da to njihovu djecu čini plemenitijim ljudima u budućnosti), da li im se udovoljava? Ko garantuje (Ministarstvo prosvjete?) da dječak neće biti “ženski petko”, a djevojčica “muškarača” zbog preferiranja boje i kako će im to biti objašnjeno osim “utjerivanjem” (zastrašivanjem,etiketiranjem, ucjenjivanjem,) stereotipa!

Apelujem na gore prozvane da konačno rade svoj posao i utiču na to da prestane diskriminacija na osnovu pola u navedenom slučaju, a i u svim ostalim, kao i da pokrenu zakonske mogućnosti. Ne treba zaboraviti da je u pitanju masovno kršenje dječijih prava. Konačno, kada djeci obučete uniforme različitih boja, a boje su utemeljene na polnoj različitosti (bazičnom identitetu), utvrdili ste sve ono što je suprotno politici rodne ravnopravnosti, dali zeleno svjetlo svakom nasilju prema onima koji nisu vaše “boje”.

( Ljupka Kovačević )