Pozorište kao sprava za mučenje

Egzsitencija, autorski projekat Radmile Vojvodić po tekstu Edvarda Bonda premijerno je prikazan na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta 31. januara 2013. godine, a prvi put je izvedena 9. avgusta prošle godine u Kotoru, u prostoru crkve Sv. duha.

Bondova dramaturgija je sinonim za poetiku nasilja, koje Radmila Vojvodić sa žestinom sprovodi na sceni koristeći se brojnim zvučnim i svjetlosnim efekatima: predstava započinje terorisanjem publike mrakom, dok zvukovi prijetnji još neidentifikovanih likova i jurnjava glumaca kroz parter dodatno pojačavaju osjećaj ugroženosti.

Time je gledalac prinuđen da se napreže da vidi u mraku, sa bolom u očima, koje bjesomučno traže izvor uznemirujućih glasova, čime se zapravo uspostavlja veza između glumca i gledaoca, a na dramskom nivou veza između dva lika – provalnika Iksa (Momčilo Otašević) i žrtve Toma (Aleksandar Radulović).

Glumci Momčilo Otašević i Aleksandar Radulović, studenti FDU sa Cetinja, uložili su trud da iznesu brutalnost i psihičku ranjivost ovih likova

Publika je ispunjena osjećajem nemira i nestrpljenja da se neprijatna atmosfera okonča, stavljena je u situaciju sličnu onoj u kojoj se nalazi Tom: u tami, odsječenog jezika, nemoćan da bilo što kaže ili se odupre, trpi nasilje uzurpatora.

Metajezički se, zapravo, odnos mučitelja i žrtve preslikava u odnos pozorišnog aparata i gledaoca, pa je ovim rediteljskim izborom ostvarena Bondova zamisao o čistom pozorišnom izrazu ustremljenom ka angažovanju gledaoca.

Prema tome, maltretiranjem čula sluha, jakim volumenom akustičnih efekata lomnjave posuđa, pomiješane sa zvukom bubnjeva i pucnjeva pištolja (pirotehnika Mišo Vuković), doprinose eksplicitno sadističkom odnosu na relaciji pozorište-publika (zvučni efekti Jovo Kljajić), koji će ga trgnuti iz uljuljkane pozicije posmatrača.

Prostor nag i širok, minimalizovan na samo dramski neophodne detalje (dekorater Miloš Novaković), ostavljen je na raspolaganju glumcima da u svojoj teatralizovonaj igri mučenja, kretnjama iscrtaju mnoštvo putanja po sceni.

Sa aspekta interpretacije, interesantno je Tomovo nerazgovijetno mumlanje koje aludira na nemogućnost komunikacije usljed sveopšte kontaminacije jezika

Škripucavi zvuk razbijenih komada stakla, rasutih po čitavoj površini scene, pod pritiskom čestih pokreta glumaca, priziva osjećaj nemoći i bola sa kojim se likovi suočavaju promišljajući mogućnosti dostizanja pravde u potrazi za konačnim spasom.

Glumci Momčilo Otašević i Aleksandar Radulović, studenti FDU sa Cetinja, uložili su trud da iznesu brutalnost i psihičku ranjivost ovih likova. Međutim, izostao je uvjerljiviji fizički sukob, kojim bi se ostvarila pretpostavljena namjera da se dočara atmosfera grčevitog iščekivanja njegovog okončanja, što bi interpretaciju učinio uvjerljivijom.

Takođe, u prilog ekstrovertnoj glumi Otaševića sigurno nije išao način izgovora, jer je intonacija književnog govora u suprotnosti sa manifestovanjem nasilništva u metropoli.

Sa aspekta interpretacije, interesantno je Tomovo nerazgovijetno mumlanje koje aludira na nemogućnost komunikacije usljed sveopšte kontaminacije jezika, kulture, politike i ekonomije, koja je uslovila stvaranje atmosfere sveprisutnog nasilja.

U ovim scenama se kroz naglašenu glumu, prikazala bezosjećajnost savremenog čovjeka koja sama sebe pobija, dok apsurdno vodi ka izmirenju, jer je svaki pojedinac iskonski nevin u kontekstu društvenog poretka koji je sam po sebi nepravedan.

Pitanja smisla, odnosno besmisla egzistencije, koje pokreće ovaj komad, nesumljivo podsjećaju na beketovsku situaciju apsurda uzaludnog išekivanja spasa.

Aleksandar Radulović je moćno i uvjerljivo prenio Bondovu misao

Međutim, u Bondovoj poetici ovo izostajanje odgovora kulminira u nasilnim scenama koje ogoljavaju ljudsku nemoć i bezgrešnost, naspram teškog zadatka pojedinca da nađe smisao i svoje mjesto u sistemu sa svim svojim tržišnim i proceduralnim zakonima.

Ove Bondove teze koje su preuzete iz jednog njegovog predavanja i dodate postojećoj strukturi dramskog teksta, u posljednjim trenucima predstave, sa svjetlima uperenim u oči gledaoca i uz veoma glasnu muziku, deklamovanim i repetitivnim govorom glumca Radulovića, sa silinom su bačene publici kao jedan vid oslobođenja.

Aleksandar Radulović je moćno i uvjerljivo prenio Bondovu misao, kojom se u usku vezu dovode materijalne potrebe čovjeka i pitanje koliko je njihovo ostvarivanje moguće, a da se pri tom ne ogriješi o etičke društvene vrijednosti. Ako je to neizbježno, onda je ljudsko biće nevino bez obzira na njegovo djelanje, a pitanje pravde spoznaće samo u sebi, a ne u represivnim rješenjima sistema.

Imajući u vidu da je predstava prvobitno nastala u okviru zidova crkve, ova asketičnost prostora dostignuta je i u verziji predstave prilagođene sceni Crnogorskog narodnog pozorišta kroz stvaranje ogoljenog i zvučno čistog ambijenta, dok je uz dobru mjeru u korišćenju efekata uspješno ostvaren nasilnički tretman gotovo svih gledaočevih čula.

Međutim, u ovom mizanscenu koji ide u pravcu ostvarivanja zategnutosti mehanizma artoovskog okrutnog pozorišta, svakako je taj koncept mogao biti naglašenije prenesen u doživljaju tjelesnosti scenskog konflikta glumaca.

( Iva Čukić )