Homeini pogubio 20.000 „državnih neprijatelja“
1981. nova islamska vlada u Iranu, na čelu sa ajatolahom Homeinijem, okomila se na ljevičare i druge koji su dvije godine ranije zajedno sa islamistima svrgnuli autokratski Šahov režim
Užasi koje su preživjeli desetine hiljada Iranaca u periodu poslije Islamske revolucije detaljno su iznijeti pošto je Iranski tribunal objavio konačnu presudu. Opisan kao „veliko dostignuće... čudo“ od strane jednog od preživjelih, Tribunal je ustanovio da je tokom 1980-ih Islamska Republika bila odgovorna za ubistvo između 15.000 i 20.000 političkih zatvorenika.
Inspirisan Raselovim tribunalom, koji su osnovali Bertrand Rasel i Žan Pol Sartr kako bi se istražili američki ratni zločini tokom rata u Vijetnamu, ovaj Tribunal sa sjedištem u Hagu uspostavljen je kako bi se dokumentovali i objavili zločini protiv čovječnosti islamskog režima koje su, kako je naveo britanski „Indipendent“, nazivali i iranskom Srebrenicom nakon masakra koji su počinile snage bivšeg generala Ratka Mladića.
Bivši tužilac Haškog tribunala Džefri Najs, kazao je za britanski list: „Postoji određeni broj ovakvih tribunala u svijetu, ali ono što je karakteristično za ovaj je to što je osnovan i ispunjava očekivanja ne samo pravnika, nego i same iranske dijaspore, ljudi koji su preživjeli torturu.“
Godine 1981. nova islamska vlada u Iranu, na čelu sa ajatolahom Homeinijem, okomila se na ljevičare i druge koji su dvije godine ranije zajedno sa islamistima svrgnuli autokratski Šahov režima i dali im dvije mogućnosti: da se preobraze ili da budu likvidirani.
Šekoufeh Sahi, koja danas piše doktorsku tezu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Torontu, ispričala je pred tribunalom kako su je primoravali da nepomično sjedi sa povezom preko očiju u nekoj vrsti kovčega od rane zore do kasno uveče, dok su je bombardovali islamističkom propagandom i snimcima „priznanja“ drugih zatvorenika koja su iznuđena mučenjima.
„Tokom 1980-ih, Islamska Republika Iran je počela da hapsi, zatvara i likvidira hiljade iranskih građana jer su se njihova uvjerenja i politički angažman kosili sa režimskim“, napisale su sudije Tribunala. „Vjerski žar ovih zločina čini ih još šokantnijim: na primjer, silovanje žene je često bio čin koji je prethodio egzekuciji, pošto po šerijatskom zakonu, nije dozvoljeno pogubiti djevicu.“
Kako je objasnila Sahi, nije bilo ničeg nepredviđenog i slučajnog u dugoj režimskoj vladavini terora. Kao 14-godišnja ljevičarka u Teheranu, učestvovala je u pobuni protiv šaha zajedno sa islamistima, ali su se 1982. stvari promijenile.
„Iran je tada bio u ratu sa Irakom i raspoloženje režima je bilo u stilu 'ukoliko nisi s nama, onda si protiv nas'. Revolucionare poput mene su smatrali kontrarevolucionarima i petokolonašima. Podijelili su zemlju na pola.“
U junu 1981. su počela hapšenja i masovna pogubljenja, a Sahi je uhapšena idućeg februara.
„Oni koji su bili u zatvoru za vrijeme šaha govorili su da je ovo bilo mnogo gore. Velika razlika je bila u tome što oni nisu proganjali velike organizacije – organizacija kojoj sam ja pripadala bila se već raspala – nego su lovili sve koji su bili motivisani da budu 'drugačiji'. U zatvoru je bilo toliko srednjoškolaca i studenata da ste se jedva mogli i pomjeriti. Projekat je podrazumijevao masovno preobraćanje“. Pogubljenja su predstavljala način da se omladina smekša i preobrati.
Džefri Najs je prokomentarisao: „Ovaj tribunal je veoma značajna stvar. Najvažnije je da ljudi mogu da kažu šta se desilo i da to može da se zabilježi. Sada bi mogao da se izvrši pritisak na UN da osnuju svoju komisiju za istragu.“
Iranska vlada je pozvana da prisustvuje svjedočenjima u Tribunalu, ali nije učestvovala, niti je odgovorila na poziv.
Tretman u kovčegu
Oni tvrdoglaviji poput Šekoufeh dobijali su „tretman u kovčegu“ - devet mjeseci čulnog lišavanja i potpune nepokretnosti. „To je bila užasna psihološka tortura“, ispričala je. „Niste mogli da se pomjerate, pričate, kašljete, kijate, a ako biste to uradili, prebili bi vas. Preko razglasa su se stalno puštale propovijedi i islamska učenja. Poenta je bila u tome da se osobi oduzme identitet – da od vas naprave praznu ljušturu i onda da vas napune njihovim đubretom. Poslije dva ili tri mjeseca, osjećala sam da gubim razum i kontrolu nad svojim osjećajem za realnost. Mnogi ljudi su doživjeli nervni slom.“
Galerija
( Danka Vraneš Redžić )