Galatasarajci

Poznato je da su životne sudbine Crnogorce odvodile na razne meridijane svijeta. U trci za zaradom i školom, krajem XIX i početkom XX vijeka Crnogorci su ostavili duboke tragove na svim kontinentima svijeta. O pravcima iseljavanja Crnogoraca danas relativno dosta znamo (Đoko Pejović) kao i njihovom školovanju u inostranstvu (Momčilo Đ.Pejović). Iseljenike smo prepoznavali kao uspješne profesore, inžinjere, češće ratnike i oficire, a nerijetko i uspješne biznismene. Rijetko kada smo imali priliku da ih sretnemo kao uspješne i u onim oblastima, za koje Crna Gora skoro da nije znala, u vrijeme kada su pojedinci ostvarivali uspješne karijere.

Jedna od takvih oblasti je sport, posebno najpopularnija stvar na svijetu - fudbal, za koju se u Crnoj Gori saznalo tek početkom XX vijeka. Zahvaljujuci mlađim saradnicima i istraživačima (Ajdinu Rakiću i Tomašu Damjanoviću, M. Premoviću) u prilici smo da ispričamo zanimljivu storiju o osnivačima FK Galatasaraj, jednom od najpopularnijih turskih fudbalskih klubova i ljubimcu tamošnje vatrene publike, porijeklom sa ovih prostora.

Klub je 18 puta bio šampion Turske, 9 puta vicešampion, 14 puta osvajač kupa, 5 puta finalista kupa, 11 puta osvajač superkupa i osvajač kupa UEFA. Stadion na kom je klub osnovan "Turk Telekom Arena" bio je kapaciteta 52.695 mjesta. Ljudi iz Crne Gore su uvijek bili veoma brojna populacija u Turskoj. Muslimani (muhadžiri) su često poslije raznih sukoba, kao izbjeglice, nalazili utočište u ovoj zemlji. Danas ima nekoliko stotina hiljada njihovih potomaka od Istanbula do Anadolije i veoma su vezani za Crnu Goru, koja im, za razliku od Srbije, ne daje državljanstvo. Značajan dio njih raspolaže većim kapitalom od budžeta Crne Gore. Hrišćani Crnogorci su od kraja XIX vijeka odlazili u Carigrad za zaradom, a od vremena uspostavljanja diplomatskih odnosa (1879) i sve više na školovanje na tamošnjim fakultetima i školama.

Prema nekim podacima, prvi školarac iz Crne Gore na školovanju Turskoj nalazi se 1889. Od tada, pa do 1918. njihov broj je rastao. Najčešće su to bili knjaževi "pitomci" iz uglednih crnogorskih kuća, sinovi glavara, senatora, serdara, komandira i kapetana i tek poneki siromašak koji bi se nametnuo vanrednim sposobnostima i bistrinom. Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela (Jovan Pavlović) je u avgustu 1890. donijelo posebna "Pravila" za knjaževe pitomce koji su se školovali na strani. Pitomci su dobijali stipendije (odobravao ih knjaz). Stipendije su dobijali samo za one škole kojih nije bilo u Crnoj Gori, a po završetku su bili obavezni da rade u Crnoj Gori onoliko koliko su primali stipendiju.

Negdje u isto vrijeme stipendije crnogorskim đacima počela je odobravati turska vlada i sultan. Knjaževi pitomci koji bi dobili i sultanovu stipendiju (200- 300 groša mjesečno) išli su u Licej Galatasaraj o trošku Turske. Ovaj prestižni Licej, stvoren po francuskom uzoru1868, u kojem je nastava izvođena na francuskom, u svom je internatu godišnje zbrinjavao do 1.200 školaraca, iz Turske i raznih krajeva svijeta. Iz Crne Gore kroz ovaj Licej je prošlo oko stotinu učenika u vrijeme kada je u Carigradu na privremenom radu boravilo između 5 i 6 hiljada Crnogoraca. Zahvaljujući zalaganju knjaza Nikole i njegovim prisnim odnosima sa sultanom, kao i posredovanjem opunomoćenog poslanika Mitra Bakića, đacima su bile obezbijeđene stipendije i pristojni uslovi za život.

I pored srdačnih odnosa koji su vladali između crnogorskog knjaza i osmanskog sultana (Abdul Hamid, sultan 1876-1909), crnogorski đaci su često spasavani i od isključenja sa Liceja, zbog raznih disciplinskih prekršaja i nestašluka, intervencijom crnogorskog diplomatskog predstavnika ili nekim drugim mjerama. Da bi bio stvoren veći prostor za školovanje i dobijanje stipendija, crnogorska strana je dodjeljivala odlikovanja uticajnim profesorima Liceja. Nema podataka o tome koliko je profesorima značilo crnogorsko odlikovanje. Turska strana nije ostajala dužna. Ona je "gospodara" obasipala poklonima. Kada je prvi put posjetio Carigrad (1883), knjaz Nikola je na poklon dobio dvorac "Emergijan" i jahtu "Timzah" (po povratku u Crnu Goru ime joj je promijenjeno u "Zmaj"). Prilikom druge posjete (1899), crnogorski knjaz je dobio na poklon luksuznu jahtu "Mirmara", a 1905, još jednu "Zuzu" (preimenovana u "Rumija").

I dok je crnogorski knjaz jahtama dobijenim od sultana mogao organizovati prvu regatu u Crnoj Gori, njegovi stipendisti su učili prve fudbalske korake u Turskoj. Naime, koliko se danas zna iz relativno oskudnih podataka, početkom XX vijeka na liceju Galatasaraj našla su se i dvojica bliskih srodnika Bakić Jevrema Pavle i Bakić Đukana Milija (Milo). Sigurno je, da je njihovom dolasku na ovu elitnu školu pomogao i bliski rođak, diplomata u Carigradu (Mitar Bakić, poslanik od 1890 -1903).

Naravno, ne treba smetnuti sa uma da je Pavlov otac, Jevrem, bio veoma ugledan i uticajan čovjek. Jevrem Bakić (1852-1919) iz Zabrđa kod Andrijevice, učitelj, okružni kapetan, narodni poslanik, za zasluge od kralja Nikole darivan sabjlom "grahovkom", potpisnik prvog proglasa o ujedinjenju 1918. Imao je sinove Marka, Pavla, Milorada i Dušana i još "dvojicu koji su umrli kao djeca i čija imena nijesu upamćena", kao i kćerke: Stanu, Ljubicu, Milicu i Raku. Otac Mila (Milije), Đukan, bio je brat crnogorskog poslanika, Mitra, inače barjaktar i oficir crnogorske vojske. U svakom slučaju, Milija (Milo) i Pavle su bili bliski srodnici, te nije čudno što su ih u Turskoj smatrali braćom.

Braća Bakići su kao učenici Liceja zajedno sa još jedanaest drugova, 1.oktobra 1905. osnovali Fudbalski klub Galatasaraj. Time su postavili temelje ovom sportu u Turskoj i ostavili značajan trag u istoriji turskog fudbala. Napomenimo da tada u Crnoj Gori nije bilo fudbalskog kluba. Mila Bakića neki i danas smatraju najboljim turskim fudbalerom svih vremena. Igrao je na poziciji desnog beka i u periodu 1905-1910, bio je nezamenljivi prvotimac. O njemu je poznati turski novinar, političar i diplomata, inače Milov drug iz školske klupe, Ruş(š)en Eş(š)ref Unajdin, zapisao sljedeće: "Crnogorac Milo, nogu dugih kao roda, agresivan kao leopard, niko mu se ne može približiti, udara loptu tako snažno kao čekić stijenu, loptom se u vis igra, saigrači se pred njim stide. Toliko je bio koristan i vezan za Galatasaraj, da se nakon odlaska u domovinu, ponovo vratio"... Naime, po završetku Liceja, Milo se nakratko vratio u domovinu i ubrzo se ponovo otišao u Galatasaraj da igra fudbal i da upiše Vojno-inžinjersku akademiju. Po završetku akademije stiče zvanje oficira i neko vrijeme služi Osmanskoj vojsci u kojoj je imao čin konjičkog potporučnika.

Čudna životna sudbina se poigrala ovim mladićem, rođenim u Zabrđu 1888. Naime, oktobra 1912. Crna Gora Turskoj objavljuje rat. Milo se, poput hiljade iseljenika, vraća u Crnu Goru i stupa u njenu vojsku. Tada je imao 24 godine i raspoređen je u štab III divizije. Kasnije je bio oficir, ordonans u štabu brigadira Janka Vukotića. Kao poznavalac turskog, grčkog i francuskog jezika bio je član crnogorske delegacije koja je pregovarala oko predaje Skadra. Prema porodičnom predanju, razbolio se od kolere i umro u Kočanima 1913, dok je turska štampa objavila da je poginuo u borbama oko Skadra (1913), od turskog metka. Tako je, prema ovoj verziji ,ovaj daroviti fudbaler, legenda turskog fudbala, u 25. godini stradao od metka zemlje u kojoj će ostati upamćen kao jedan od najvećih fudbalskih izdanaka. Mnogi iz Turske su tragali za njegovim potomcima (nije se ženio), a FK Galatasaraj bi, veoma vjerovatno, rado finansirao podizanje spomenika, kada bi se znao njegov grob.

Ova zanimljiva priča, satkana od rijetkih svjedočanstava, upotpunjena je dragocjenim i sačuvanim fotografijama, koje se u Crnoj Gori eksluzivno i prvi put objavljuju, na kojima se vidi Milo Bakić, stasit i kršit momak, vjerovatno najpoznatiji crnogorski fudbaler u svom vremenu i legenda kluba, koji ima toliko vatrene navijače, da su impresionirali i poznatog fudbalskog sudiju Kolinu, koji je jednom prilikom izjavio: "Obožavam ovaj pakao", misleći na atmosferu koju su stvorili navijači ovog legendarnog kluba.

U svakom slučaju, primjer Mila Bakića ukazuje na zanimljive detalje vezane za sport. Mnogi su poslije nedavnog velikog uspjeha rukometašica, vaterpolista i drugih sa čuđenjem tražili odgovor na pitanje: u čemu je tajna uspjeha crnogorskog sporta? Često su uspjesi tumačeni mentalitetom i genetikom. Mislim da je tajna veoma jednostavna. Crnogorci su veoma uspješni na poljima na kojima vladaju univerzalna pravila, za sve ista. Sport je oblast u kojem pravila ne donose crnogorski političari i poslanici, već neki drugi, a što je još bitnije ne sude (isključivo) crnogorske sudije.

( Šerbo Rastoder )