Zbogom Hilari

U životima Amerikanaca nema drugog čina“, čuvena je rečenica pisca Frensisa Skota Ficdžeralda. Sjajna (i, uvjerena sam, nedovršena) karijera Hilari Klinton – od prve dame preko senatorke Sjedinjenih Država i predsjedničke kandidatkinje do američke državne sekretarke u administraciji čovjeka koji ju je porazio – dokazuje koliko samo Ficdžerald griješi.

U ovom trenutku, dok se Hilari Klinton sprema da napusti funkciju, kruže spekulacije da će ona pokušati da naslijedi predsjednika Baraka Obamu 2016. godine. Ne samo što je imala drugi čin, već i treći – a milioni Amerikanaca žele da upravo ona napiše i četvrti.

Četiri godine na mjestu najvišeg američkog diplomate donijeli su Hilari Klinton status ikone širom svijeta – i to zasluženo. Tokom njenog mandata, dva najduža rata u američkoj istoriji su završena, američka savezništva su obnovljena, a mlade žene širom svijeta su ohrabrene da slijede svoje snove – da li na akademskm polju, biznisu ili politici. To je potvrda koja je stavlja u rang velikih poslijeratnih državnih sekretara SAD – Dinom Ačesonom, Henrijem Kisindžerom i Džejmsom Bejkerom.

Funkcija državnog sekretara je u svom dosegu zaista globalna. Zahtijeva ne samo jasnu predstavu kako svijet funkcioniše i kakvo mjesto američki nacionalni interesi imaju u međunarodnom poretku, već i neviđeno političko umijeće, izdržljivost, tajming i, prije svega, hrabrost. Klinton je do maksimuma iskoristila sve ove vrline.

U sred dva rata i uspona Azije, Klinton se suočila sa tri velika zadatka sa kojima svaki američki državni sekretar mora da se suoči: identifikovanje izazova na vrijeme; razvijanje održive strategije koja privlači podršku kompletne američke vlade i javnog mnjenja; i vođenje američke diplomatije. Tu joj je pomoglo ogromno povjerenje koje je Obama imao u nju – što je izuzetan ishod, s obzirom na njihovo rivalstvo tokom predsjedničke kampanje 2008. godine. Obamina odluka potvrđuje njegovu procjenu, ali, takođe, i njen karakter.

Glavni izazov za nju, kao državnu sekretarku, bio je da preinači pravu prirodu umiješanosti Sjedinjenih Država u globalna pitanja. Samostalna Amerika iz godina rata protiv terorizma je udaljila Vašington od najbližih saveznika, i pokazala se kao nedovoljna prilikom rješavanja ratova u Iraku i Avganistanu, ali i u stvaranju strukture mira u Aziji koja pokušava da se izbori sa novom snagom i samouvjerenošću Kine.

Sa Hilari Klinton na diplomatskom kormilu, Sjedinjene Države su još jednom stvorile saveznike – u Evropi, Bliskom istoku i Aziji – što je ujedno suštinski princip i ključni operativni mehanizam njene spoljne politike. Ovo obnovljeno povjerenje u saveznike je bilo naročito važno u Aziji i na Bliskom istoku, gdje su Sjedinjene Države iskoristile saradnju sa starim partnerima - poput Turske, Japana i Južne Koreje – i sa novim savezima sa Indijom i Indonezijom da spriječi agresiju.

Zaista, „zaokret u pravcu Tihog okeana“ američke spoljne politike nije se mogao sprovesti da Sjedinjene Države nisu prethodno obnovile odnose sa azijskim demokratijama. Ali se to, takođe, nije mogao sprovesti bez odlučnosti H. Klinton da Kina bude dio rješenja, a ne samo meta protivtužbi ili sputavanja. Kao posljedica toga, Kina je dobila mogućnost da sačuva svoje dostojanstvo dok dobija podsticaj kako bi se integrisala u stabilni regionali – na kraju krajeva, globalni – poredak koji je dočekuje kao svog sastavnog igrača, dok se god bude pridržavala multilateralnih pravila.

Naravno, napori Hilari Klinton da ojača američka savezništva učinili su obnavljanje povjerenja u liderstvo Sjedinjenih Država najvažnijim prioritetom. To je postigla bez pokušavanja da militarizuje svaki međunarodni problem. Štaviše, čak i isticanjem važnosti savezništva, ona nije zanemarila diplomatsku angažovanost sa neprtijateljima, mada nikada – naročito kada su u pitanju Iran i Sjeverna Koreja – nije isticala da su svi podjenako krivi.

Klinton, nekadašnja zakonodavka i aktivna političarka, je shvatila da prava ostavština jedne državne liderke ne leži u današnjim naslovima i istraživanjima javnog mnjenja, već u dugotrajnim politikama i institucijama. Ovi napori, znala je, zahtijevaju spremnost da se ciljevi postignu u etapama, ali nesavršeni. Ili, njenim riječima, „Sadašnji izazov je voditi politiku kao što umjetnost učini mogućim ono što se čini nemogućim“.

Na kraju, manje obrađeno ali kao stvarna dugoročna posledica, Klinton se u svojoj diplomatiji posebno osvrnula na ravnopravnost polova – i to ne samo u holovima institucija. Gdje god bi otputovala, zagovarala bi pravo na ravnopravnost. „U prevelikom broju primjera“, naznačila je, „marš u pravcu globalizacije je takođe značio marginalizaciju žena i djevojaka. A to se mora promijeniti“.

Hilari Klinton je omogućila takvu promjenu, ne samo za žene poput nje (i mene) već, što je važnije, za siromašne, obespravljene i ućutkane žene širom svijeta.

( Juriko Koike )