Argumenti povodom oporezivanja

Odluka proslavljenog francuskog glumca Gérarda Depardieua da napusti domovinu, motivisana željom da izbjegne visoki porez na dohodak, više od dva mjeseca ima neviđenu prisutnost u evropskim medijima. Ljevica je ujedinjena u optužbama da je Depardieu poreski kriminalac i predstavnik onog tipa buržoazije koji ne haje da utočište za svoj kapital zatraži u zagrljaju Vladimira Putina i poslovnom partnerstvu sa ozloglašenom Gulnarom Karimovom.

Depardieuov teatralni doček u Crnoj Gori, poreskom raju za bogate i zemlji u kojoj je porijeklo klana od mnogo veće važnosti od porijekla novca, ide u prilog ovim optužbama.

Sa suprotne strane intelektualnog spektra stoje neoliberali i libertarijanci koji Depardieuov slučaj tumače kao jedini izlaz iz, onog što oni smatraju, ropskom fiskalnom politikom socijalističke vlade Françoisa Hollandea.

Rawls smatra da je teorijski najopravdaniji način da saznamo je li neki institucionalni sistem pravedan - da utvrdimo jesmo li svi saglasni s njime

Oni tvrde da je poreska emigracija boljestojećih građana Francuske samo potvrda stare ideje desnice da progresivno oporezivanje smanjuje podsticaje za rad, te da je svaki radikalniji porez od proporcionalnog suštinski nepravedan.

Nesumnjivo je da obje strane ističu ponešto od istine. Porez na bogatstvo od 75 odsto na one koji zarađuju više od milion eura godišnje (što je nekih 1500 osoba u Francuskoj) vjerovatno je previsok, ali je isto tačno da je Depardieov bijeg od tog poreza pokazatelj odsustva građanskih vrlina ovog glumca.

U ovom tekstu želim da razmotrim pravednost progresivnog poreza na dohodak. Ekonomske razloge za uvođenje tog poreza ostavljam po strani. Ako bi progresivno oporezivanje narušavalo opštu društvenu dobrobit, ekonomski razlozi protiv njegovog uvođenja bi ujedno bili i moralni razlozi.

Kako je takva pretpostavka nerealna, možemo se okrenuti pitanju drugačijeg karaktera: koji su moralni razlozi za progresivno oporezivanje? Drugim riječima, da li je pravedno da boljestojeći plaćaju veći porez od lošestojećih (u apsolutnom i relativnom smislu) i, ako jeste, zašto?

Da bismo odgovorili na to pitanje moramo razumjeti što distributivna pravda podrazumijeva. Moramo razmotriti principe na osnovu kojih bismo jednu preraspodjelu društvenih dobara (putem poreza i sličnih politika) mogli zvati pravednijom od drugih.

U Teoriji pravde (A Theory of Justice, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1971), najuticajnijoj filozofskoj knjizi o distributivnoj pravdi u XX vijeku, američki filozof John Rawls daje jedan od najpoznatijih argumenata u prilog progresivnog oporezivanja.

Drugim riječima, po principu razlike, nejednakosti su opravdane jedino ako maksimalizuju prihode lošestojećih građana

Rawls smatra da je teorijski najopravdaniji način da saznamo je li neki institucionalni sistem pravedan - da utvrdimo jesmo li svi saglasni s njime. Pošto svako od nas dolazi iz različitih društvenih sredina, pripada različitim klasama, vjeruje u različite ideologije i religije, ne možemo postaviti većinsko glasanje o tom pitanju jer bi ono samo potvrdilo status quo sa svim njegovim nepravednostima.

Rawls stoga predlaže da postavimo hipotetičko pitanje i na osnovu njega izvedemo praktički relevantan zaključak: koji bi sistem izabrali ukoliko bi svi bili jednaki u znanju, moći i pravima i ukoliko bi rasuđivali racionalno i nepristrasno?

Da li je uopšte moguće zamisliti takvu situaciju? Rawls smatra da jeste i naziva je početna pozicija (eng. the original position). Kako bi osigurali jednakost moći i nepristrasnost rasuđivanja svih u početnoj poziciji, Rawls pretpostavlja postojanje određenih epistemičkih prepreka koje naziva veo neznanja (eng. the veil of ignorance).

Zamislite da niko od nas ne zna koje je rase, nacije, klase, pola, religije, da nismo svjesni svog bogatstva niti prirodnih sposobnosti, poput inteligencije, starosne dobi ili talenata, te da nemamo stav o političkim ideologijama.

Iza vela neznanja, jedino znanje koje posjedujemo su opšte zdravorazumske činjenice o sebi i svijetu oko nas, poput prirodnih zakona ili načina funkcionisanja političkog i tržišnog sistema.

Ako smo iza vela neznanja, nećemo moći da znamo da li ćemo, kada se veo podigne, biti bogati ili siromašni, zdravi ili invalidi, muškarci ili žene

Rawls takođe pretpostavlja da smo u početnoj poziciji minimalno racionalni, u smislu da ćemo odabrati ono stanje stvari koje najviše odgovara zadovoljenju našeg sopstvenog interesa.

Imajući u vidu ove pretpostavke o našem znanju i racionalnosti, koji bismo princip za regulaciju fiskalnog sistema odabrali? Rawls smatra da bismo odabrali tzv. princip razlike (eng. the Difference Principle), po kome su ekonomske nejednakosti dozvoljene samo ako ostvaruju dobrobit za sve a najveću dobrobit za one na dnu društvene ljestvice.

Drugim riječima, po principu razlike, nejednakosti su opravdane jedino ako maksimalizuju prihode lošestojećih građana. Primjera radi, pojedinci koji zauzimaju posljednjih 20 odsto raspodjele prihoda treba da budu u najboljoj mogućoj poziciji zahvaljujući nejednakostima, tj. treba da im se osigura najveći mogući prihod.

Princip razlike dozvoljava primat neegalitarne distribucije u odnosu na egalitarnu ukoliko ova prva donosi više dobara za sve ali ne dozvolja distribuciju u kojoj se boljestojeći građani bogate na račun lošestojećih. U praksi je takav princip moguće ostvariti upravo progresivnom poreskom stopom.

Zašto Rawls smatra da bismo odabrali princip razlike? Ako smo iza vela neznanja, nećemo moći da znamo da li ćemo, kada se veo podigne, biti bogati ili siromašni, zdravi ili invalidi, muškarci ili žene, Crnogorci ili Romi, itd.

Puka je sreća (ili nesreća) da su neki od nas rođeni u bogatim ili siromašnim porodicama

Ako smo racionalni u minimalnom smislu, nećemo se kockati sa svojom sudbinom i odabraćemo onu fiskalnu politiku koja bi nam najviše odgovarala kada bismo bili u najgorem društvenom položaju. Ako je ovo naš izbor pod uslovima idealne nepristrasnosi, onda je, Rawls zaključuje, princip razlike princip pravedne preraspodjele bogatstva.

Ukoliko niste ubijeđeni Rawlsovim argumentom i smatrate da je progresivno oporezivanje nepravedno, vaši razlozi su vjerovatno zasnovani ili na meritokratskim intuicijama ili na određenoj libertarijanskoj koncepciji pravde koju svjesno ili nesvjesno prihvatate.

Počnimo sa meritokratijom, tj. ubjeđenjem da pravedna raspodjela dobara mora pratiti zasluge pojedinaca. Oporezivanje dohotka zarađenog poštenim radom i sposobnošću talentovanih pojedinaca, po ovom shvatanju, nepravedno je jer ne odgovora naporima i trudu koje oni ulažu da bi ostvarili taj dohodak. Ako je vjerovati Depardieu, ovo je ključni razlog za njegovu odluku da vrati francuski pasoš.

U odgovoru premijeru Jean-Marcu Ayraultu koji je Depardieov čin nazvao “otrcanim“, Depardieu kaže da odlazi iz zemlje jer „(Ayrault) smatra da se uspjeh, stvaralaštvo, talenat, bilo šta drugačije, mora kazniti“.

Važno je razlikovati dva stava koji se ovdje prepliću. Prvo, možete vjerovati da je pravedno da svako uživa plodove poštenog rada, bez obzira na početne društvene uslove. Nevažno je ako je neko rođen u porodici koja pripada višem staležu, ako je imao priliku da studira na prestižnom univerzitetu jer je bio u mogućnosti da plati školarinu, ako uspjeh na tržištu duguje poznanstvima s imućnim ljudima, itd. Ono što je bitno je da je pojedinac zaradio novac na pošten način.

Takav sistem sličan je trci na sto metara u kojoj učestvujete vi i Usein Bolt

Drugo, možete vjerovati da distributivna pravda zahtijeva neutralisanje početnih društvenih ali ne i prirodnih nejednakosti. Pravedno je da oni koji su bogatiji jer potiču iz viših klasa plate više, ali nepravedno je da oni koji su se obogatili zbog svoje pameti, snage, ljepote ili nekih drugih prirodnih sposobnosti plaćaju više samo zbog toga što su bogatiji.

U istoimenoj knjizi, Rawls pokazuje da su takva shvatanja pravde pogrešna. Najvažnija primjedba koju Rawls ističe je da su društvene i prirodne nejednakosti moralno proizvoljni činioci, te stoga ne mogu biti mjerila distributivne pravde.

Puka je sreća (ili nesreća) da su neki od nas rođeni u bogatim ili siromašnim porodicama, u razvijenim zemljama Zapada ili u zemljama Trećeg svijeta, i sl. Zašto bi ičija loša (ili dobra) sudbina imala ikakvog uticaja na ono što nam pravdom pripada?

Neki će se složiti da je Rawlsova kritika uspjela protiv društveno ali ne i prirodno uslovljenih nejednakosti. Tačno je da pravda zahtijeva preraspodjelu dijela bogatstva Nathaniela Rothschilda koji svoj imetak u velikoj mjeri duguje bankarskoj dinastiji iz koje potiče ali može li se isto reći za Depardieua čiji su korijeni u radničkoj porodici.

Ako pretpostavimo da je Depardieu zaradio stotine miliona eura pameću, glumačkim umijećem, negdašnjom atraktivnošću ili nekom drugom prirodnom sposobnošću, neki će reći da je nepravedno da ove karakteristike njegove ličnosti budu kažnjene progresivnim oporezivanjem.

Drugi razlog da progresivno oporezivanje smatrate nepravednim jeste da budete libertarijanac povodom distributivne pravde

Takve tvrdnje podsjećaju na žalopojke Obélixa, junaka iz stripova Rénea Goscinnya, kojeg je, za ironiju istorije, upravo Depardieu najvjernije predstavio na filmskom platnu. Kako priča kaže, Obélix je kao beba greškom upao u kazan sa čarobnim napitkom što je za posljedicu imalo da osjeća njegovo dejstvo tokom čitavog života, te bude nadljudski snažan.

Čarobni napitak je kod ostalih Gala imao ograničeni rok trajanja i morali su ga dobijati po potrebi, najčešće u slučaju odbrane od Rimljana. Obélixu je bilo zabranjeno da uzima napitak, što je on smatrao nepravdom, pokušavajući da je izbjegne na sve moguće načine.

Ovaj dio priče o Obélixu je politička satira upravo zbog Obélixovog insistiranja, pod plaštom nepravedne raspodjele, da dobije nešto što već posjeduje u većoj mjeri od ostalih Gala i što mu daje nesumljivu društvenu prednost.

Fiskalna politika koja štiti bogatstvo nastalo prirodnim nejednakostima je pravda onako kako je Obélix vidi. Takav sistem sličan je trci na sto metara u kojoj učestvujete vi i Usein Bolt. Oboje posjedujete identičnu opremu, staza na kojoj trčite jednako je pogodna da i vi i Bolt dobijete trku, sudije su fer.

Ishod trke je očigledan, bez obzira na ove detalje. Distributivna pravda nije vrijednost koju želimo postići u sportskim takmičenjima, ali u društvu jeste. Stoga je princip koji od Bolta traži kompenzaciju ostalih učesnika trke besmislen, ali princip koji od Depardieua traži preraspodjelu dijela njegovog bogatstva nije. Da takva preraspodjela ne bi ličila na pomenutu trku, važno je da poreska stopa bude progresivna.

Iako je libertarijanizam najuticajnija alternativa Rawlsovim argumentima, moje je mišljenje da je to teorijski siromašna doktrina

Štaviše, kako Rawls primjećuje, prirodna preimućstva su i te kako društveno uslovljena jer jedino u određenim društvenim uslovima dobijaju monetarnu vrijednost. Puno ostvarenje prirodnih sposobnosti zavisi od niza društvenih okolnosti, počev od postupaka drugih koji olakšavaju to ostvarenje (Depardieu svoj uspjeh duguje i čistačicama pariskih pozorišta u kojima je pekao glumački zanat) pa sve do zakona potražnje pojedinačnog tržišta (da je kojim slučajem Depardieu rođen u Kongu sa identičnim prirodnim sposobnostima, vrlo je vjerovatno da za njega nikada ne bismo ni čuli).

Drugi razlog da progresivno oporezivanje smatrate nepravednim jeste da budete libertarijanac povodom distributivne pravde. Ukoliko držite ovu teoriju vjerodostojnom, vjerovaćete u određenu koncepciju prava i ovlašćenja koje progresivni porezi narušavaju.

Iako je libertarijanizam najuticajnija alternativa Rawlsovim argumentima, moje je mišljenje da je to teorijski siromašna doktrina koja ne uspijeva da iznese valjane razloge protiv progresivnog oporezivanja.

Ipak, kako je libertarijanizam teorijska podloga za neoliberalnu idelogiju koja dominira političkom scenom mnogih zemalja, uključujući i Crnu Goru, vrlo je važno uvidjeti nedostatke ove teorije. O njima više sljedećeg puta.

( Anton Markoč )