Promil duše

(Odgovor na tekst “Fantazije o krvi”, autora Vojislava Pejovića, Vijesti, 01. 02. 2013.)

Vaspitanje djeteta počinje stotinu godina prije njegovog rođenja. (Platon)

Neću se, nažalost, baviti Vašim tezama, osim dvije, najvažnije, i to najkraće. Prva: priznali ste, ipak, da teniser Novak Đoković u sebi ima “genetski udio Đoka Prvog”, svog dalekog pretka, rodonačelnika loze. Neznatan, kažete. Mjerljiv promilima, dodajete. Nedovoljan da bi značajnije uticao na potomke sadašnje, ciljate. Čak i računate: ni procenat genetske sličnosti. Još ste precizniji u brojkama: nekih 0,8 odsto.

Ali: ima. Ima! A kada u nama ima, a uvijek i nepogrešivo ima, makar i kap predačke krvi, dovoljno je da postane okean: da se kao talas razlije po licu našem, po srcu našem, po duhu našem. Duša predaka u nama ne računa se procentima!

Duh prošlog u krvi našoj ne mjeri se brojevima! Nema te teorije, a kamoli Vaše i Vama sličnih, nema tog poznavanja, kako naučno rekoste i na nju se pozvaste - “osnovne genetske kombinatorike”, koja će pojasniti porijeklo naših tajni i talenata, snova i motivacija, u prošlom začetih. Sva Vaša, i ne samo Vaša, plitka, nedorečena i nemoćna teorija, tako: hramlje, malaksava, gubi se i, najzad, nestaje. U plićaku neznanja. U vodi. Koja nije krv.

Druga teza. Kažete: ”Sve bi ovo, naravno, bilo zabavno kad Milačićev tekst ne bi zvučao kao nadahnuta preporuka za ideologiju krvi i tla, kao vapaj nekoga kome je stalo da se predstavi kao nacionalista i šovinista istovremeno. Prije samo petnaestak godina, Balkanom se lila stvarna krv, a krvavi danak patrijarhalnoj tradiciji kapa i dan-danas.”

Prevedeno: nadahnuto preporučujem na ideologiju krvi i tla. Još prevedenije: huškam na krv. Najprevedenije: pukim predstavljanjem rodoslova jedne porodice (Đoković) i prostim povezivanjem hrabrih i zornih predaka sa uspjesima slavnih potomaka – postajem nacionalista i šovinista.

Krvavo! No kako je narečeno, zapravo, opasno, moram reći: jedina krv koju želim je krv takvim konstrukcijama u kojima ideje kao korijenje čupate iz konteksta i banalizujete do nelagode. Do besmisla. Do primitivizma. Još jedan primjer: “Po Milačiću, činjenica da je Novak Đoković najbolji teniser na svijetu da se objasniti jednim jedinim faktorom: prezimenom”. Banalizujete do gluposti. Tačka.

Sada nešto važnije. Meni su, što se Vas tiče, od sadržine Vaših reakcija mnogo intresantniji – povodi Vaših reakcija. Naime: ovo je već drugi put, u kratko vrijeme, da odgovarate na moj tekst. No, ni to ne bi bilo nelegitimno, sumnjivo i problematično sa aspekta motiva za takvo što, da to ne radite tako zanosno i, na momente, ostrašćeno. U nekim trenucima čak i sa veoma uvredljivim tonovima i atmosferom. Kao da pišem o Vama. Sada se, na sreću, razbistrilo: Vaše ponašanje u domenu je neke druge naučne discipline, kojom se duboko, dorečeno i moćno bavio Fjodor Dostojevski.

Zapažanje. Ne mogu ne primijetiti: Vaše prethodno reagovanje na moju kolumnu objavljeno na portalu Vijesti pročitalo je više od dvije hiljade posjetilaca, putem društvene mreže Facebook preuzelo (share) 143 čitaoca, dok je 18 ljudi postavilo komentar.

Podsjetiću – Vaš raniji tekst koji ste napisali za Vijesti, “Zimski triptih”, pročitala su tek 393 čitaoca, sa 0 preuzimanja na društvenim mrežama i 0 komentara! Uz to, kada se Vaše ime ukuca u pretraživač Google prvo na listi rezultata pretrage jeste upravo Vaša reakcija na moj tekst. Ne, nije tu riječ o meni, koliko o Vama.

Stoga, drago mi je da ste pronašli način i put kako da doprete do čitalaca. Neki to nikada ne uspiju. No ipak je mudrije, i to je savjet mlađeg - starijem, da Vas čitaoci upamte kao stvaraoca kolumni, prije nego li kao – komentatora stvaralaca kolumni.

Mada, kada se trezveno i iskreno promisli, možda je i to bolje, nego, recimo, kada u Vašoj, maločas navedenoj kolumni, perom siječete: “Opasavam kecelju i stajem pred vanglu punu svježe oljuštenih jabuka.

Sorta je Pink Lady: umjereno su slatke i delikatno kisele, sa tankom, glatkom korom i čvrstim mesom nabijenim sokom. (Radi se o najerotskijem plodu američkih voćnjaka.)

Polažem jednu preko druge tri srednje tanke kore grčke proizvodnje, uniformne veličine i lakog listanja; preko treće ravnomjerno rendam jabuku i po i posipam mljeveni cimet i kašiku šećera; na kraju sve to uvijam u kiselkasto-slatku veknu, i tako nekoliko puta.”

Na koncu. Sa nestrpljenjem očekujem Vaša reagovanja na moje buduće tekstove. Ne brinite, nećete dugo čekati. S tim, što ćete ostati uskraćeni za odgovor sa potpisom sina Dragoslava Milačića, unuka Ljubiše (alias Tadija Čemerkić), praunuka Vučića, prapraunuka Radosava… No, da Vas ne iritiram, sa našima u nama. Sa onima koji su nas stvarali vjekovima, ostavljajući na našim obrazima pečate krvi svoje i duše svoje. Vi volite modernost i, hakslijevski rečeno - vrli novi svijet. Baraka Obamu i tako to.

( Marko Milačić )