Koju ćeš pilulu, serdare

"Većina nije spremna da se raskači. Mnogi su toliko inertni i bespomoćno zavisni od sistema da će se boriti da ga odbrane.“

Kako drugačije objasniti to što postojeći sistem u Crnoj Gori u najvećoj mjeri održavaju najranjiviji i oni koji zbog njega najviše pate, nego ovom rečenicom iz remek-djela nekadašnje braće Vačovski. Koje je staro 14 godina, a krug u kom se vrtimo je davno zašao u dvadesete.

Poricanje je predvidivo ljudsko ponašanje, ali nijedna zlatna medalja, koliko god sijala, ne može dugoročno da otkloni osjećaj da je nešto trulo... I uvijek je osjećaj, jer to se ne da objasniti, već morate sami vidjeti. A mnogi ne žele da vide, ili se jednostavno prave da ne vide. “Ako je neznanje blaženstvo, skini mi taj osmijeh sa lica”, bijesno je vikao još 90-ih Zek de la Roča. Kada vlada neznanje, nema života. Čovjeku ostaje samo pravo da umre i zato je bijes dar, jer on ga drži živim.

Bijes kada shvatiš da je crnogorski matriks toliko sličan onom u filmu jer na površini ima sve – mehanizme, institucije, ma sve one krupne i dosadne riječi. Ali zagrebite malo, ili još lakše – samo se prisjetite. Kako magičnim štapićem ljudi iz partijskih centrala postaju nezavisni, pa tu gdje su, da bi radili kako treba, moraju i druga da taknu, a vidimo kako to ide. Pa kako studentski protesti nisu bili ni protesti, ni studentski. I kako vlada prerasta u strahovladu, a opozicija ne cilja da osvoji vlast. Ali dobro, imamo opoziciju unutar vlasti. Ha-ha, nećemo se šaliti. Još.

Ako već sami moramo da prođemo kroz vrata, valjda bi neko trebalo da nam pokaže gdje su. I tu leži potreba da se postavi pravo pitanje. Gdje je Morfeus od Rovina? Nema ga, jer kutara je to, treba se godinama boriti sa sistemom da bi se nekom drugom pokazala vrata, a on će samo da prođe i da riješi stvar. Svi bi da budu “izabrani”, da dođu pred sami kraj, budu slavljeni, a još su se ljubili sa Monikom Beluči. Gledamo godinama kako opozicija nasjeda na najprimitivnije, najbanalnije i najprovidnije podvale vlasti, pa slijedi drugo pravo pitanje - jesu li dovoljno pametni kad već to ne vide ili se prave da ne vide jer im odgovara da odmaraju tu gdje su. Koji god odgovor da je tačan, zaključak je isti – ne treba da budu tu.

Jedna jednostavna poruka je ono što svi žele da čuju: doviđenja i hvala na svim različitostima. Okupiti ljude oko ideje, ideje koja ih spaja, a mnogo je više onog što spaja crnogorski narod od onog što ga dijeli: to su materijalni status i potreba za suštinskom slobodom i pravim izborom.

A podjela se uvijek da nova izmisliti. Umjesto da se riješi problem zarobljenog, siromašnog građanina Crne Gore, treba riješiti problem Crnogorca ili Srbina. Pa onda Crnogorca koji govori crnogorski, a ne srpski. Pa problem Crnogorca koji govori crnogorski i sluša čitavu himnu, a ne samo dvije strofe. Pa problem Crnogorca koji govori crnogorski, sluša čitavu himnu i naklonjen je CPC, a ne SPC. Pa problem Crnogorca koji govori crnogorski, sluša čitavu himnu i naklonjen je CPC, ali bi sačuvao crkvu na Rumiji... I tako u nedogled. I samo čekaš da se pojavi Crnogorac koji govori crnogorski, sluša čitavu himnu, naklonjen je CPC, sačuvao bi crkvu na Rumiji, ali ne može da prihvati da neko više voli D.C. nego Marvel stripove. Onda će neko iz opozicije prilikom formiranja vlasti u Kolašinu napraviti platformu kojom će se bez izuzetka zahtijevati da se potencijalni koalicioni partneri odreknu svih D.C. superheroja i njihove zaostavštine. Nakon pola dana mučnih pregovora stiže i kontraponuda: javno se odričemo D.C. superheroja, ali u hodnicima mora biti dozvoljeno listanje posebnih Vertigo edicija.

Za tren oka ste zaboravili na krizni porez, na pare koje ste iz džepa dali ruskom “investitoru” umjesto vrtiću i nešto sitno za Madonin koncert na koji niste ni otišli. Ili na onih 40.000 radnih mjesta.

Ko još o tome razmišlja, nego vidi ono rješenje za jezik bi možda trebalo malo pogledat'. Čini mi se da više leži razlomak između crnogorski i srpski. Seksi je, a i valja promjena. Valja promjena, ali za promjenu treba naučiti pameti i jedne i druge, jer izbor odavno više nije izbor, nego samo glas. Ne radi se o glasu, već o časti. Ne radi se o alternativi, nego o saučesništvu. Riječ je o odluci kojom se dobija izbor. I nema te zastave zbog koje treba pognuti glavu i spustiti pogled da bi promakla istina.

Demokratiju neće sigurno donijeti neko sa strane, bar je Italija pokazala da je, ipak, protok kapitala bitniji od toga što ljudi misle. Zato se spasilac i zove Neo. Jer je nov. I zato ne treba da saviješ kašiku, nego da vidiš istinu. Da si ti taj koji se savija. I zato izaberi hoćeš li crvenu ili plavu pilulu.

„Znam da si tamo. Osjećam te sad. Znam da se plašiš. Plašiš se nas. Plašiš se promjene. Ne znam budućnost. Nisam došao da ti kažem kako će se završiti. Došao sam da ti kažem kako će početi...Pokazaću im svijet. Bez tebe. Svijet bez pravila i kontrole, bez granica i ograničenja, gdje je sve moguće. Gdje ćemo odatle, ti biraš“.

( Srdan Kosović )