Milan Jeftić: Danas mi je još draže što sam spasio čovjeka

Upoznali su se i redovno se čuju telefonom - Kolašinac Milan Jeftić i četredesetogodišnjak kojeg je prošle godine spasio od sigurne smrti u Morači.

Godinu nakon što je u Podgorici spasio čovjeka koji je skočio s mosta kod nikšićkih semafora, Milan Jeftić tvrdi da su mu društvo i država, „uzvratili na najbolji način“. Skromni Kolašinac je, kako kaže, prezadovoljan, jer je dobio stalni posao u Sektoru za vanredne situacije.

Milan kaže da nikada nije pitao čovjeka kojeg je spasio, zašto je odlučio da se ubije.

“Nikad ga nijesam pitao, nepristojno je to. On nikada nije pričao o razlozima odluke da sebi okonča život. Kada sam ga bolje upoznao, još mi je milije bilo što sam ga izvukao iz vode. Momčina je, zgodan, četrdesetak godina, ima porodicu...”, priča Jeftić.

Kolašinac opisuje čovjeka kojeg je izvukao iz rijeke i sjeća se kako su drugi ljudi nijemo posmatrali.

“Vaspitan, inteligentan čovjek, ali neko ko se u trenutku osjetio očajno i odlučio se na samoubistvo. Sada mi djeluje kao da je sve u redu u njegovom životu, ostavlja utisak nekog kome se živi i za koga je ono što je pokušao da učini prošlost. Nadam se da je shvatio koliko je tada pogriješio. Zove me često, raspituje se kako sam. Ne pričamo nikada o onom januarskom danu koji nas je povezao, vjerujem, za cijeli život. Razgovaramo o svakodnevnim temama”, kaže Jeftić.

Hrabri čovjek kaže da je zahvalan bivšem premijeru Igoru Lukšiću i bivšem ministru policije Ivanu Brajoviću, ali i izuzetno ponosan na medalju za hrabrost, kojom ga je odlikovao predsjednik Filip Vujanović.

“Ne mogu da budem nezadovoljan. Imam stalni posao, to jest sigurnu platu, i moja porodica, žena i dvije ćerke, sada svakako žive bolje”, rekao je Jeftić.

Ranije je povremeno radio na gradilištima, ili je dobijao samo privremene poslove. Nije očekivao posao ni nagradu, kaže kada je 19. januara 2012. godine skočio u Moraču da spasi čovjeka.

“Tako sam vaspitan, to je dio moje ličnosti. Uradio sam sve spontano, bila je to prirodna reakcija čovjeka koji vidi da je nekome život u opasnosti. Šta drugo da učini onaj ko je imalo čovjek, nego da pokuša da pomogne. Ja živim po tim principima i potpuno sam bio iznenađen interesovanjem javnosti za taj moj gest, ali i svime šta se poslije dešavalo”, priča za „Vijesti“ Jeftić.

Neprijatno mu je, kaže, kada mu poznanici prebacuju da nije umio da iskoristi dovoljno dobro to što je učinio i da je mogao dobiti mnogo više od stalnog posla.

Vrijeđa ga i mogućnost da neko pomisli da je spasavanje nečijeg života sračunat gest. Još je podstanar u Podgorici, ali, kako kaže, sa stalnim poslom, svojoj porodici može da obezbijedi mnogo bolji život.

Neprijatno mu je, kaže, kada mu poznanici prebacuju da nije umio da iskoristi dovoljno dobro to što je učinio

“Nije mi prijala pažnja medija i toliko interesovanje. Ni tada ni sada ne znam šta da kažem, mislim da je sve to preuveličano. Možda bi više trebalo pisati o činjenici da je mnogo ljudi, prije nego što sam ja došao, ne pokušavajući ništa, gledalo čovjeka kako se davi”.

Jeftić kaže da su takve reakcije “ neobičnije i nelogičnije” nego skočiti u vodu i pomoći.

“I tada i sada nije mali broj onih koji su mi govorili da sam lud, da sam nepromišljeno rizikovao svoj život. Nije mali broj ljudi koji mi priznaje da oni to nikada ne bi učinili, naročito jer je riječ o samoubici”, kaže tridesetsedmogodišnji heroj.

Ne razmišljaju koliko nam svima u životu mogu nastupiti trenuci kada mislimo da dalje ne možemo, kada se predamo, kada ne postoji smisao... Možda je već narednog minuta drugačije”, .

Za porodicu i prijatelje u rodnom Kolašinu, kaže, ostao je „onaj isti Milan“. Ne sjećaju se često onoga što je uradio i za šta je dobio najviše državno odlikovanje za hrabrost.

“Jesu ponosni svi, naravno, ali ne trošimo mnogo riječi o tome. To se nekako od mene očekivalo, valjda. Prijaju čestitke i divljenje, odlikovanja naročito, ali ja bih volio da su to gestovi koji se podrazumijevaju. Ako je moj primjer nekoga potaknuo da razmišlja o tome, ja sam srećan”, završava Jeftić razgovor, snebivajući se zbog ponovog interesovanja novinara za njegov život i podsjećanja na 19. januar 2012. godine i njegov humani gest.

Galerija

( Dragana Šćepanović )