Đe se kopate?

Nazivi kafić i pab naizgled imaju isto značenje. Međutim, postoji ogromna razlika između ove dvije riječi. Kafić je obično mjesto u kojem postoji aparat za pravljenje kafe i aparat za točenje piva, dok se zvanje pab ne stiče tako što gazda olako istakne tablu sa podebljanim slovima PAB. Dosta Morače mora da proteče da bi se bilo kakva promjena u narodu desila, što važi i za odomaćenje izraza pab među klijantelom.

Čekao sam prijatelja u jednom od rijetkih pabova u Podgorici. Sjedio sam za velikim šankom koji nije bio prelakiran i sjajan, već je drvo već poprimilo tamnu boju od dima, prosutog piva, laktova i svakodnevnog čišćenja mokrom krpom.

Pozicioniran sam bio na samom kraju šanka, tamo gdje obično stoji dnevna štampa. Upravo kad sam krenuo da uzmem novine i prelistam ih, a konobar je došao, uzeo ih i pitao: „Jesu slobodne novine?“. Shvatio sam da je već neko od gostiju tražio novine, pa sam izrekao white lie i dao da ih slobodno odnese.

U ćošku je bio produžni kabl sa nekoliko punjača za razne telefone koji su bili nešto poput novina, besplatna ponuda za goste. Osim punjača, bilo je tu nekoliko hemijskih, mnogo papirića za ispunjavanje sportske prognoze, makaze i selotejp. Čemu u ponudi paba makaze i selotejp?

Zid na koji se oslanja dio šanka bio je pretvoren u pravu malu galeriju. Na zidu su bili izlijepljeni naslovi iz novina. Neki od njih bili su grubo iscijepani rukom, dok je bilo i naslova koji su precizno isječeni makazama.

Vjerovatno se nikad neće znati ko je došao na ideju da pretvori zid u mjesto gdje se lijepe naslovi iz novina, možda upravo zato jer se bar tri osobe predstavljaju da su baš one zalijepile prvi naslov i inicirale tradiciju. Upravo to je ključ za preimenovanje kafića u pab, tradicija. Postoje neka nepisana pravila i šmek koji se osjeti čim se uđe u pab.

Uopšte ne treba postavljati pitanje kakvi su to naslovi koje bi gosti i zaposleni u pabu redovno izvlačili iz novina i lijepili na zid. To su istovremeno najgori i najbolji naslovi, a sve zavisi iz koje perspektive se posmatra. Ukoliko se dobro osjećate i raspoloženi ste, svi ti naslovi biće vam jednostavno smiješni.

U suprotnom, kad pročitate šta sve piše na tim isječcima, kad shvatite da je to neka vrsta pres klipinga i siže svega onog što se svakodnevno trpa u vaš mozak, neće vam biti svejedno. Mozak funkcioniše tako da prima i skladišti čak i one informacije za koje mislimo da smo ih odbacili ili jednostavno ignorisali.

Filter koji stvaramo za selekciju negativnih informacija vrlo često bude začepljen pa ne funkcioniše. To se dešava usljed prezasićenja istovjetnim glupostima. Tad mozak jednostavno prestane da klasifikuje podatke i prima redom sve informacije dajući im podjednaku važnost.

Mnogo ljudi ne čita novine, već ih samo prelista što bi značilo da obrati pažnju samo na naslove i fotografije. Međutim, trka za čitaocima i tiražom je dovela do toga da ima mnogo primamljivih naslova koji će vas privući da pročitate tekst i tek tad uvidite da sadržina uopšte ne odgovara primamljivom naslovu.

Dešava se takođe da novinari budu toliko stručni da im se „omakne“ potpuno nepismen ili nerazumljiv naslov. Upravo takvi šokantni naslovi, primjerci čiste ironije i besmislice nalaze se na zidu. Evo nekih od isječaka:

Oralni stečaj/ Prijetio parohu/ Fabrike na kilo/ CECA GUBI VID/ Častiti babicu nije korupcija/ Pohota/ Ubijam, dakle postojim/ Partiji smeta korekcija nosa/ Pokušavamo djeci da zgadimo kriminal/ Robijašu prva nagrada/ Elastik je trebalo sačuvati/ Patuljak krenuo na put oko svijeta/ Prodao ćerku za 500 eura mjesečno/ Seks od 10 do 40 eura/ Tri karte za Mojkovac/ Kupio čarape o državnom trošku/ Made in China/ I Fića na dnu mora/ Kanarinac u rudniku/ Crna Gora uvela sankcije Siriji!

U sredini polja na kojem su zalijepljeni naslovi nalazi se jedna jedina slika. Neko je iz TV programa izrezao sliku Sulejmana Veličanstvenog i zalijepio je. U moru većinom suludih naslova među kojima se provuče i neki naslov koji se klati između perfektne provokacije i ironije, slika Sulejmana Veličanstvenog istrgnuta iz najave programa fantastično se uklopila.

Većina građana je naišla na slične ili baš ove navedene naslove. Sigurno je da mozak prihvata i registruje te naslove iako se trudimo da ih što prije zaboravimo. Između ispiranja mozga i običnog marketinškog privlačenja pažnje ne postoji velika razlika jer imaju isti cilj, ubaciti informaciju u vaš mozak.

Konačno je stigao i moj prijatelj. Dok smo pili piće, konobar je u prolazu bacio novine na šank. I mi smo prelistavali novine. Uočio sam zanimljiv tekst, bilo je mnoštvo slika i zanimljiv naslov. Neki ljudi su napravili barikadu i nisu dali drugoj grupi ljudi da sahrani nekog na njihovom groblju. Izrazi njihovih lica govorili su:

„Taj se neće kopat ođe“. Valjda je tako tekla radnja, bilo mi je zaista mučno da čitam tekst. Na drugoj fotografiji neki čovjek se opirao dok su ga uvlačili u policijsku maricu. Na trećoj su već svi sjeli na put i tijelima sprečavali nešto.

Čudio sam se da su tako požrtvovani kad su u pitanju mrtvi, dok im ne pada na pamet da pokrenu sličnu akciju kad je riječ o otimanju, ratovima i opštoj gladi i nezaposlenosti. Izgleda da više vjeruju u zagrobni život nego u ovaj „aktuelni“.

Tradiciju smo uvažili i nas dvojica prilijepivši jedan naslov na zidu. Kasnije u taksiju, sa radija se čula voditeljka programa koja je donijela vijest da je gradonačelnik Podgorice najavio izgradnju spomenika i imenovanje jedne od podgoričkih ulica po osnivaču Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Već sam vidio naslov u sjutrašnjim novinama i nekog ko ga reže i lijepi na zid, a taksista je kroz smijeh prokomentarisao kako li će biti dispečeru dok najavljuje vožnju za Ulicu šeika Zaida Bil sultana Al Nahijana. Možda bude lakše da mu se smisli neki kraći nadimak, pa da tepamo toj ulici.

( Đuro Radosavović )