Kada sankcionisanje govora mržnje ugrožava slobodu govora?

Nedavno se crnogorska javnost s pravom zgrozila šovinističkim stavovima koje je na svojoj Fejsbuk stranici nesmotreno objavio g. Agron Camaj, savjetnik u Ministarstvu kulture Crne Gore. Slučaj g. Camaja naravno nije izolovan, niti je crnogorsko društvo jedino u kojem se takve stvari dešavaju. Govor mržnje je sveprisutni fenomen javnog diskursa, kako u tranzicionim tako i u društvima sa demokratskom tradicijom.

U osudi govora mržnje postoji većinska saglasnost, nerijetko i onih koji njegovo postojanje žele opravdati vrijednošću neograničene slobode govora. Ovakve, naizgled neuskladljive intuicije, navode na pitanje da li govor mržnje treba pravno sankcionisati? Drugim riječima, da li postoje valjani razlozi za krivično ili prekršajno gonjenje onih koji ispoljavaju govor mržnje u javnosti? (Pod govorom mržnje se podrazumijeva usmeni, pisani, štampani, naslikani itd. medij čiji sadržaj omalovažava pojedinca ili grupu na rasnom, etničkom, klasnom, rodnom, seksualnom, religijskom, i sl. osnovu.)

Tužilaštvo se bavi Facebook statusima Agrona Camaja >>>

Izuzev SAD, gdje je govor mržnje zaštićen prvim amandmanom, svaka liberalno-demokratska država posjeduje zakone, zakonike ili odredbe u cilju njegovog sankcionisanja. Ipak, ovaj podatak ne daje odgovor na naše pitanje.

Iz činjenice da je govor mržnje zabranjen u većini ili svim državama ne slijedi nikakav zaključak o opravdanosti tih zabrana. Za to nam je potreban zaseban teorijski argument. U ovom tekstu želim da pokažem da je, uprkos uvriježenom mišljenju, veoma teško, ako ne i nemoguće, naći valjane razloge za pravno sankcionisanje govora mržnje.

Izuzev SAD, gdje je govor mržnje zaštićen prvim amandmanom, svaka liberalno-demokratska država posjeduje zakone, zakonike ili odredbe u cilju njegovog sankcionisanja

Najpoznatiji regulatorni princip državnog ograničenja slobode govora je tkz. princip štete (eng. the Harm Principle), čije je prvobitno opravdanje dao britanski filozof Džon Stjuart Mil u knjizi O slobodi (On Liberty) iz 1859. Mil smatra da je sloboda govora od tolikog značaja za svakog pojedinca da je država može legitimno ograničiti samo onda kada ona nanosi štetu drugima. Mil ima u vidu mjerljivu štetu, poput štete po naše tijelo, život, imovinu i ostala značajna dobra. Principom štete se stoga mogu opravdati sankcije govora koji podstiče ili uzrokuje fizičko nasilje ka određenim pojedincima ili grupama ili za koga se, sa velikom dozom vjerovatnoće, može naslutiti da će imati takve posljedice. Ovo je razlog za svrstavanje nekih oblika prijetnje u krivično djelo ili recimo nedavne zabrane neo-nacističke literature u Rusiji zbog statistički uočene korelacije između njenog doštampavanja i porasta rasno motivisanog nasilja.

Međutim, govor mržnje često ne podstiče niti uzrokuje ovaj vid štete. U većini slučajeva, jedina šteta govora mržnje je uvreda i emocionalna uznemirenost koja je prati. Kada je 1987. američki umjetnik Andres Serrano objavio provokativnu fotografiju Popišani Hrist (Piss Christ), a 2005. danski dnevni list Jyllands-Posten karikature proroka Muhameda koje ga prikazuju kao bombaša samoubicu, hrišćani i muslimani su imali identičan zahtjev: zabraniti pomenute radove jer su uvredljivi po njihova vjerska osjećanja.

Popišani Hrist

Muhamed je čest junak stripova francuskog nedjeljnika Šarli Ebdo

Premda su karikature pratili i nasilni incidenti, niti su one ni Serranova fotografija bile zabranjene.

Nasilne posljedice sa strane, ako su nečija osjećanja povrijeđena onim što kažete, da li je to dovoljan razlog da budete zakonski ućutkani? Mill smatra da nije. Nesumnjivo je da je povreda osjećanja mjerljiva jer nerijetko izaziva neželjene psihičke i somatske reakcije, poput stresa, ali, uprkos tome, Mil smatra, ona ne može biti sankcionisana principom štete. Problem sa zabranom takvog oblika štete je da je ona izazvana sasvim drugačijim postupcima kod drugačijih pojedinaca te je nemoguće naći neproizvoljan kriterijum na osnovu kojeg bi pravna zabrana uslijedila.

Primjera radi, vjerska osjećanja revnosnog pravoslavca će biti povrijeđena performansom “Pussy Riota” u Hramu Hrista Spasitelja dok će ga panker smatrati odličnom zabavom; pornografija će izazvati drugačije emocije kod feministkinje i srednjoškolca, a vegan neće gledati istim očima na reklame KFC-a kao ljubitelj pohovane piletine. Ako bi odredba o kažnjavanju svega uvredljivog stupila na snagu, malo toga bi bilo dozvoljeno a mnogo toga vrijednog zabranjeno. Kako Mill primjećuje, zabrana uvredljivog govora koji ne uzrokuje nasilje donijela bi mnogo više štete nego koristi.

U većini slučajeva, jedina šteta govora mržnje je uvreda i emocionalna uznemirenost koja je prati

Govor mržnje se, dakle, ne može zabraniti zato što je uvredljiv. Da li postoji neki drugi razlog? U knjizi Šteta u govoru mržnje (The Harm in Hate Speech, Cambridge, MA: Harvard University Press, 2012), uticajni američki filozof i pravnik Jeremy Waldron tvrdi da govor mržnje treba sankcionisati zato što narušava dostojanstvo pojedinca. Dostojanstvo je pojam koji ima nekoliko bitnih filozofskih tumačenja (npr. u hrišćanskoj doktrini “podobija Božjeg”, Kantovoj ideji Würde kao vrijednosti “izvan svake cijene“, itd.), iako ga Waldron ovdje koristi na netipičan način.

Po Waldronu, govor mržnje narušava dostojanstvo u smislu društvenog položaja, tj. normativnog svojstva svakog građanina da uživa jednaka prava, slobode i ovlašćenja kao i njegovi sugrađani. Društveni položaj shvaćen na ovaj način je javno dobro koje se želi osigurati u dobro uređenom društvu. Tamo gdje je govor mržnje nesankcionisana praksa, Waldron zaključuje, očuvanje ovog javnog dobra gubi svaki smisao.

Ono što Waldron želi da kaže je da, kada se u jednom društvu, poput američkog, nesmetano dozvoljava djelovanje Kju kluks klana ili (da dâm noviji primjer) Westboro baptističke crkve, određenim grupacijama se negira jednak status u društvu. Zapaljeni krstovi KKK-a u Virdžiniji, te parole Westboro baptista “Bog mrzi pedere“ i “Hvala bogu za 11. septembar“, nisu samo uvredljive poruke, već prije svega postupci kojima se targetnim grupama onemogućava da žive dostojanstveno.

Da li iko pri zdravom razumu može da tvrdi da Srbi u Crnoj Gori ne mogu da šetaju ulicom bez straha od poniženja zbog par šovinističkih rečenica objavljenih na Internetu?

Koliko god ovaj argument zvučao ubjedljivo, postoje barem tri važna problema s njim. Prvo, na Waldronu je da pokaže na koji način govor mržnje narušava dostojanstvo u praksi. Dostojanstvo je osigurano kao javno dobro onda kada je, Waldron kaže, “omogućena šetnja ulicom bez straha od poniženja“. Kako je Waldron saglasan s Milom da je uvreda nedovoljan razlog za sankcionisanje govora mržnje, strah od poniženja se ovdje ne može shvatiti kao strah od uvrede. Isključujući ovo tumačenje, svako drugo se čini efemernim. Waldron ne može tvrditi da država treba da garantuje bezbjednost od poniženja kao nasilja ili sistemske diskriminacije jer ona to već čini i opravdana je u tome principom štete. Argument, drugim riječima, opravdava ili prevelike ili premale sankcije govora mržnje.

Drugo, ovaj argument, čak i ako bi bio uspješan, doticao bi isključivo dugotrajno i sistematsko ispoljavanje govora mržnje. Kako onda objasniti izolovane slučajeve poput onog g. Camaja? Prenaglašeno je i bezrazumno reći da par Fejsbuk statusa jedne ne toliko bitne javne ličnosti lišava cjelokupnu etničku skupinu njenog društvenog položaja. Da li iko pri zdravom razumu može da tvrdi da Srbi u Crnoj Gori ne mogu da šetaju ulicom bez straha od poniženja zbog par šovinističkih rečenica objavljenih na Internetu?

Vjerska osjećanja revnosnog pravoslavca će biti povrijeđena performansom “Pussy Riota” u Hramu Hrista Spasitelja dok će ga panker smatrati odličnom zabavom; pornografija će izazvati drugačije emocije kod feministkinje i srednjoškolca, a vegan neće gledati istim očima na reklame KFC-a kao ljubitelj pohovane piletine

Treće i najbitnije, Waldronovo insistiranje na očuvanju dostojanstva svakog pojedinca može se upotrijebiti protiv njega samog. Upravo je ovo strategija koju već duži nizi godina ističe američki filozof i sudija Ronald Dworkin u brojnim akademskim člancima i knjigama. Dworkin tvrdi da sankcionisanje govora mržnje spori demokratsku legitimnost vlasti jer narušava dostojanstvo onih građana koji žele da se ispolje na uvredljiv i šovinistički način. Govor mržnje je cijena koju moramo platiti ako želimo legitimnu demokratsku vlast.

Na prvi pogled, ovo može izgledati čudno, ali Dworkinovi razlozi su daleko od neuvjerljivih. U predgovoru izvrsnoj kolekciji filozofskih eseja o slobodi govora Ekstremni govor i demokratija (Extreme Speech and Democracy, (prir.) Ivan Hare i James Weinstein, New York: Oxford University Press, 2009), Dworkin formuliše ovaj argument na jednostavan način. Pretpostavimo, kaže Dworkin, da je neki zakon donesen demokratskim putem.

Zašto ga poštovati? Što taj zakon čini politički legitimnim?

Mnogi će odgovoriti da razlog njegove legitimnosti leži u činjenici da je donesen glasovima većine građana ili njihovih slobodno izabranih predstavnika u parlamentu, pod pretpostavkom, naravno, da je glasanje sprovedeno u fer uslovima i da pravo glasa nikome nije uskraćeno. Opravdanje legitimnosti zakona na ovaj način, Dworkin tvrdi, nije dovoljno. Nije dovoljno da svako uživa jednako pravo da glasa već da svako ima pravo da oglasi svoje mišljenje, na usmeni, pisani, ili neki drugi način. Jedino ukoliko se svakome dozvoli da kaže ono što misli, bez obzira na sadržaj tog mišljenja, odluke većine mogu biti legitimne. Većina nema pravo da primjenjuje svoju volju na one kojima nije data mogućnost da ispolje svoje stavove.

Nije dovoljno da svako uživa jednako pravo da glasa već da svako ima pravo da oglasi svoje mišljenje, na usmeni, pisani, ili neki drugi način. Jedino ukoliko se svakome dozvoli da kaže ono što misli, bez obzira na sadržaj tog mišljenja, odluke većine mogu biti legitimne

Upravo zato zakon protiv govora mržnje ne može nikada postati legitiman. Takav zakon onemogućio bi, po Dworkinom shvatanju, legitimnost bilo kojeg zakona koji bi uslijedio poslije njega. Jer kako bi se takvi zakoni mogli legitimno primjenjivati na one građane koji su od početka njihovog donošenja primorani na ćutnju?

Ako je Dworkin u pravu, vlast ne može biti politički legitimna ako neke građane lišava prava na mržnju, da upotrijebim oksimoron. Dworkin naravno ne smatra da je pravo na govor mržnje neograničeno i saglasan je s njegovim sankcionisanjem ukoliko on vodi nasilju ili sličnim oblicima vidljive štete. Međutim, govor mržnje koji nema takve posljedice mora biti dozvoljen.

Ukoliko Crna Gora želi uživati političku legitimnost nad svojim građanima, ona mora omogućiti da g. Camaj, mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i njima slični kažu ono što misle pa makar to bili i stavovi o „hordama izbjeglica iz okupiranih srpskijeh zemalja“ ili Crnogorcima kao „komunističkom nakotu ili kopiladi“ (Vraćanje duše u čistotu: Besjede, razgovori, pogledi, Podgorica: Oktoih, 1992).

Moguće je i poželjno kritikovati ovakve ispade zbog nemoralnosti i lošeg ukusa, ali ne postoji valjan razlog za njihovo krivično ili prekršajno gonjenje. Ukoliko želimo demokratiju, moramo naučiti da živimo uz mržnju.

Autor je doktorant filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti

( Anton Markoč )