Velikani

Kao dječak obožavao sam košarku i sanjao da jednog dana budem vrhunski košarkaš.Po dolasku na studije u Beograd pokušao sam nastaviti sa treninzima koje sam započeo u košarkaškom klubu „Sutjeska“ u Nikšiću, koji je vodio, po meni i danas najbolji crnogorski košarkaški trener Miodrag Baletić.

Ubrzo sam u Beogradu uvidio da se moji košarkaški snovi neće ostvariti i posvetio sam se studijama Mašinskog fakulteta. Za dvije godine studiranja nikada nijesam pao na ispitu i imao sam među studentima imidž odličnog studenta.

Prolazak pored bioskopa „Jadran“ koji se nalazi na početku legendarne Knez Mihailove ulice u Beogradu,a u kome je tada igrao film “Razjareni bik“ sa mojim omiljenim glumcem Robertom de Nirom u glavnoj ulozi, bio je subdonosan za mene.

Film govori o bivšem šampionu profesionalnog boksa Džeku la Moti i njegovom životu i toliko me oduševio da sam gledao tri projekcije uzastopno. Nejaki student koji je sa 195 cm visine imao 77 kg težine odlučio je da postane bokser što je među studentima izazivalo podsmijeh.

Skratiću priču o osamnaestogodišnjem bavljenju „plemenitom vještinom“ i koncentrisati se na ostvarenje snova koji su me naveli da se počnem baviti boksom u 23. godini. Poslije amaterske karijere prešao sam u profesionalce i uspio da se kao neporažen nađem u ringu sa Vladimirom Kličkom.

Izgubio sam meč nokautom, ali mi je taj poraz draži od svih pobjeda jer je sami meč sa, po meni, najvećim šampionom u istoriji teške kategorije bio potvrda da, nekada nejaki student, nije uzalud izabrao boks za svoju profesiju.

Poslije godina sporta i lijepog života došle su za mene godine samoće i borbe protiv multipleks-skleroze. A onda kao u nekom vrhunskom filmu pomoć i podršku bivšem oponentu u borbi sa bolešću pružio je, tada već svjetski šampion i megastar, Vladimir Kličko. Kao gost na njegovom meču u Hamburgu prije par mjeseci rekao sam mu da mi je njegova podrška spasila život i dušu i vratila vjeru u ljudski rod.

Prošlog ljeta sam mu napisao pismo zahvalnosti za sve što je učinio za mene a on me odmah pozvao da sa mojim malim sinom Novom budem njegov gost na odbrani titule svjetskog prvaka protiv Mariuša Vaha, do tada neporaženog boksera. Iako sam u invalidskim kolicima prihvatio sam poziv, jer je to za mene bio najveći mogući lijek i poštovanje koje sam doživio u životu.

No, iznenađenjima na putu i boravku u Hamburgu nije bilo kraja. Na aerodromu u Frankfurtu smo dočekani kao VIP ličnosti i na tom ogromnom aerodromu nam je pružena pomoć, a kada sam podijelio slike sa Vladimirom, tek tada sam osjetio da je šampion u Njemačkoj pravo božanstvo.

Dočekani smo na aerodromu u Hamburgu i odvezeni u hotel „Interkontinetal“ na obali divnog jezera. Kada smo krenuli na meč koji je organizovan u World areni koja prima 16.000 gledalaca bio sam zadovoljan ako se uopšte i sretnem sa Vladimirom. No ispred sportske hale sačekao nas je Sven Šuster, veoma bitan čovjek u Kličko-menadžmentu, kome dugujem neizmjernu zahvalnost za odnos prema meni minulih godina, i rekao da će Vladimir poslije meča napraviti prijem za nas.

Bio sam van sebe od sreće. Sven je mene, mog sina i uglednog crnogorskog sportskog novinara Aleksandra Vučkovića inače mog velikog prijatelja koji je bio i specijalni izvještač Vijesti sa ovoga meča, smjestio blizu ringa.

Atmosfera u World areni je bila veličanstvena, a kada sam ja na Ukrajinsku himnu ustao uz pomoć mog prijatelja Aleksandra i držao ruku na srcu to je izazvalo veliko iznenađenje među ljudima oko nas. Dobili smo malu ukrajinsku zastavu i velike pozdrave od Vladimirovih navijača.

Poslije sjajne pobjede i, po meni,najboljeg meča koji je odboksovao u karijeri, Vladimir je sa bratom Vitalijem izašao pred novinare i par sati bio nedodirljiv za susrete sa svojim navijačima. Oko tri sata izjutra došao je Vitalij u salu gdje su bili VIP gosti i zahvalio mi se što sam došao a ja sam čestitao najvećem nokauteru u istoriji teške kategorije na uspjehu koji je postigao na političkim izborima u Ukrajini i još jednom zahvalio na pozivu koji mi je Vladimir uputio.

Na kraju – šok. Vladimir, Vitalij i ljudi iz menadžmenta i stručnog štaba priredili su za mene, mog sina i našeg prijatelja Aleksandra nezaboravan susret. Kada me je vidio šampion je ustao, što sam i ja učinio, pozdravio me je tradicionalno i rekao da se u Montengru ljudi pri pozdravu ljube tri puta. Sve ga je zanimalo, čestitao mi je na pozitivnoj energiji i rekao da očekuje prilikom sledećeg susreta moj hod. Takođe je rekao da je uvijek spreman da mi pomogne.

Zašto sve ovo pišem?

Dva kolosa Civilizacije, dva svjetska bokserska šampiona,obadvojica doktori nauka, spremni su da u pauzama svojih aktivnosti sjednu u avion i odu u Afriku ili bilo koji drugi dio planete i djeci i nemoćnima pomognu. Bilo bi lijepo da u mojoj domovini Crnoj Gori ljudi koji imaju velike novce a koje su stekli na, sigurno, šaljiv i pokroviteljski način, otvore svoje novčanike i pomognu domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj, ili nekoj drugoj instituciji koja brine o djeci.

( Zoran Vujičić )