Banke i kocka

U centru ekonomske krize koja je izbila 2008. se nesumnjivo nalaze banke i njihova loša politika upravljanja rizikom. Kriza je kreirana u SAD, kao posljedica jake ekspanzije na tržištu hipotekarnih kredita i sa njima povezanih finansijskih instrumenata, a naročito derivata (tipa kreditnih svopova).

Evropske i druge svjetske banke su masovno kupovale takve derivate, ne zato što su njihove analize pokazale da su oni kvalitetni, nego prosto zato što je tržište stalno raslo. Cijene finansijskih instrumenata su u jednom trenutku izgubile svaku vezu sa budućim prihodima i pripadajućim rizicima i počele da se zasnivaju isključivo na pretpostavci da će cijene i dalje rasti. Ukratko, radilo se o običnoj kocki.

Kada su hipotekarni krediti u SAD presušili, a jedan broj korisnika kredita počeo da docni sa izvršavanjem obaveza, čitava piramidalna struktura se jednostavno srušila.

Pitanje koje se nameće je: kako je moguće da se menadžeri banaka kockaju novcem svojih akcionara i klijenata i zar nije postojala regulativa koja bi ih u tome spriječila?

Što se tiče trgovine derivatima, koja se uglavnom odvijala van berze, regulativa uopšte nije postojala.

Što se tiče banaka i upravljanja rizikom, regulativa je postojala. U vrijeme izbijanja krize, na snazi je bio tzv. Bazel II - detaljan set pravila koje je izdala međunarodna Komisija za superviziju banaka iz Bazela, a koja su imala za cilj, između ostalog, da banke spriječe u izlaganju pretjeranim rizicima. I pored ogromne administracije za sprovođenje bazelskih pravila, ona očigledno nijesu spriječila banke da izazovu krizu 2008. Pitanje je zašto?

Ispostavilo se da je problem regulacije rada banaka sličan problemu kontrole dopinga u sportu: tehnologija dopinga je uvijek jedan korak ispred tehnologije testova na doping, kao što su banke uvijek jedan korak ispred pravila za ograničavanje rizika.

Tako je u zemljama OECD-a jedan od pokazatelja rizika, Rizikom ponderisana aktiva u odnosu na Ukupnu aktivu, paradoksalno stalno opadao od kada je uveden Bazel I – sa oko 70% 1991. na oko 30% pred krizu 2008.

Razlog ne može biti da su banke zaista smanjile izloženost, jer je kriza sama po sebi dokaz da je izloženost bila velika, a upravljanje rizikom loše. Banke su u stvari našle način da smanje pokazatelje rizika, iako je stvarni rizik povećan!

Način na koji su uspjele da izigraju pokazatelje se zove „sekjuritizacija“ (securitization). Umjesto da u svojim bilansima drže kredite, koji se prema određenim pravilima Bazela ponderišu i povećavaju pokazatelj izloženosti, banke su ušle u druge poslove koji nisu bili dobro obuhvaćeni postojećom regulativom.

Tako su banke u bilansima gomilale neke nove, „inovativne“ finansijske proizvode, na kojima su pravile veći profit nego na kreditima. Regulatori su vidjeli šta se dešava i nije bilo teško pretpostaviti da se radi o povećanju rizika, međutim, banke su pravile sve više i više profita, a regulatori se nisu usuđivali da im se miješaju u posao i eventualno prekinu tu uzlaznu spiralu.

Zvuči nevjerovatno, ali u periodu rasta izgleda kao da su i banke i regulatori zanemarili osnovno pravilo koje zna svaki student prve godine ekonomije: veći rizik - veći profit. Kratkoročno nije problem povećati profit tako što ćete povećati rizik. U finansijama dobre inovacije treba da omoguće veći profit uz isti ili smanjeni rizik. To ovdje sasvim očigledno nije bio slučaj, niti su banke imale dobar razlog da vjeruju da su napravile takvu vrstu inovacije.

Ispostavilo se, između ostalog, da regulativa ima slabe efekte na velike, tzv. „sistemske“ banke, koje su sklonije pretjeranoj ekspanziji i izlaganju rizicima nego male banke. Razlog je jednostavan: one su isuviše velike da bi država dozvolila da propadnu („too big to fail“), i one to znaju.

Brojne banke su tokom zadnje krize jednostavno podržavljene da ne bi propale ili su države donijele tzv. „finansijske pakete za spašavanje banaka“ koji su finansirani iz budžeta. Tako je rizik jednostavno prenesen sa banaka na poreske obveznike.

Iako je jedan od ključnih problema bila upravo veličina banaka i visok stepen koncentracije kapitala u sektoru, nakon krize veličina banaka ne samo što nije smanjena, nego je došlo do njihovog daljeg ukrupnjavanja!

Svi navedeni problemi su razlozi za kvalitetnije regulisanje bankovnog poslovanja. Međutim, veliki broj neoliberalih ekonomista, koji su dobro (i ne slučajno) pozicionirani u državnim establišmentima, pruža otpor zahtjevima da se banke bolje regulišu, budući da one navodno treba da posluju na „slobodnom tržištu“, a da ih regulativa koči u „inovacijama“. Svaka priča o „slobodnom tržištu“, međutim, nakratko prestaje kad zatreba državna pomoć!

I pored toga što je u 2012. usvojen novi set pravila Bazel III, ništa se nije suštinski promijenilo, a obim trgovine derivatima ponovo raste. Iako se globalna recesija (a neki kažu i depresija) nastavlja, bankama opet dobro ide i njihovi profiti rastu...

Lensu Armstrongu su oduzete titule koje je stekao koristeći se nedozvoljenim sredstvima. Na drugoj strani, menadžeri banaka koje su izazvale globalnu ekonomsku krizu i otjerale milione malih akcionara u privatno bankrotsvo nisu ničim kažnjeni. Neki su čak dobili velike bonuse i otpremnine koje se mjere milionima. Zašto je to tako?

Jozef Stiglic je objašnjenje našao u tzv. „zarobljenosti regulative“ (regulatory capture) – regulatorni mehanizam je pod kontrolom onih koje bi trebalo da reguliše. Čest je slučaj da ekonomski savjetnici, pa i ministri u vladama, dolaze upravo iz neke od velikih banaka ili sa njima imaju jake veze.

Pored toga, postalo je uobičajeno i zakonito da velike kompanije lobiraju za svoje interese. U takvoj situaciji, teško je očekivati da će regulativa biti nepristrasna i u interesu javnosti. I dok god je to tako, ne možemo se nadati da će bankarski sektor biti sveden na ono što bi trebalo da bude - servis za građane i privredu, a ne njihov gospodar.

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

( Tatjana Kuher )