Ostav

Prije ulaska u 2013. glavni Domaćin ovog grada i glavni Tragač naučiše me još jednu tranzicijsku i demokratsku lekciju: ukoliko ti neka grupa dječaka između 14 i 16 godina stavi petardu na šoferšajbnu, pa ti se na njoj pojavi čudesna reakcija rasprskavanja kao konfeta za slavlje, nikome se ništa neće desiti, a oni neće mrdnuti prstom, neće pokušati da povežu moju/našu bezbjednost i sigurnost naše imovine sa sopstvenom odgovornošću, sem što ćeš ti razdrmati sopstveni mehanizam adaptacije i pokušati iz drugog pokušaja da uspostaviš stanje da budeš “mrtvi njemac” ili kuvana žaba koja je u snu o toploj vodi izdahnula u loncu.

Jer ništa se tu ne može, horski me ubjeđuju. Ne pomaže ni Izvještaj o saobraćajnoj nesreći, novi gaf. Do sada sam očitavala satove za EPCG volonterski, čitala zakone i knjige iz ekonomije jer me institucije ne registuruju. Sada treba da radim volonterski za policiju i umjesto stručnjaka uradim uviđaj. Čik da vidim to. Dobro nam ide ovo pestovanje demokratije na naše tranziciono ludilo. Račun za naknadu štete, u slučaju petarda, nema adresanta sem mog dužničkog računa koji me tjera da kondiciram dužničko ropstvo kod bliže ili dalje porodice jer sam u javnom i državnom već zadužena da u naredne generacije ako ih bude bilo, ima da me proklinju jer će živjeti gore nego sada. Nisam sigurna pri ovoj pameti i pri sadašnjem stanju stvari da mi je misao o generacijama, koje ja treba da ostavim za sobom zelenašima i krimosima, bliska i preporučujuća. Najradije bih proglasila ukidanje reprodukcije. Ali, ima ko misli o tome uprkos svim cijenama.

Veliki hriščanski tata se svake godine obrati dva puta po programu njegovog obrazovanja, poziva i funkcije (iako ima puno onih koji ga imitiraju tako da nas ubjeđuju da se bave vjeroispovijedanjem, a ne politikom… ili se možda radi o reverzibilnoj reakciji) i “okroji svakom opanke”. Po listi sijanja mržnje na red dolaze prvo: “novi-prastari paganski totalitarizam”- kojeg hrišćanstvo iz svih oružja dokida, karikira, istrebljuje, jer je religija koja se ne zasniva na vjerovanju u jednog boga. Sama ta karakteristika je dovoljna da se od njega napravi neprijatelj. Ta matrica prvu primjenu ima kada su u pitanju žene. U ovoj dvadeset i nekoj poslijeratnoj, sa konstantnim poricanjem tereta ratnog nasilja i zločina, u poslanici ne pomenu odgovornost za rat, nacionalizam i podršku ubijanju, izazivanju patnje drugima, ali se obratio na temu seksualnosti, slobode i materinske utrobe. Seksualnosti, jer je ona očigledno u rukama religije, a ne obrazovanja. A o ženskoj utrobi brine permanentno da ne bi ostala nezaposlena po cijenu života. Uprkos svim dostignućima kojima se želi podičiti svijet, spali smo na stezanje kleronacionalističke misli moje materice i programa seksualnosti koji brine poglanika crkve koji se doživljava kompetentnim da svima održi misu i to o uzdržavanju od zadovljstva kao kontracepciji, i programu reprodukcije kao svetinji koja održava brak i zajednicu. A sve zajedno iz kulture nasilja prema ženama. Svake godine. Na mjestu gdje se kaiš steže od strane ekonomskog maga, gdje realnost i život postaje nepodnošljiva opasnost za veći broj građana i građanki Crne Gore rentiranje, okupacija ženske utrobe religijskim dogmama i mačem, pokazuje da sve ima cijenu ali da ništa nema vrijednost života. I da na ovoj pijaci stoje samo žene i popovi. Državi ni traga. Državu držim odgovornom za ovo zavlačenje ruke u žensku matericu, sistem institucija i vlast.

Godinama od svih od vrha do dna u vlasti i onih oko njih, u agencijama koje ovdje kod nas rade na problemima žena navodno, ne dolazi ništa drugo do arogancija. Plaćaju se istraživanja da se kaže da ženski glas romori, da nije zaintersovan za sebe. Da mrtve i ubijene, silovane i nisu zainteresovane za sebe. I dalje ostavljau da se popovi bave “nepomenicama” i mladim prerano stavljenim u funkciju matericama, izbačenim iz tih časnih kuća i brakova u kojima su se rodile, kako reče pop. Zavlače se voajerski u spavaće sobe, a protive se javnoj šetnji gej populacije. Imaju što da poduče iz mraka srednjeg vijeka.

Mrtve žene ne govore. Ali govore izbačene sa posla, nezaposlene, ponižene - međutim, državu i njene djelatnike/ce nije briga. Žive koje vrište o pravdi ne čuju i ne vide čak i onda kada im legnu ispred Vlade. Njih i porodice ubijenih niko ne pita koliko boli nepravda i nasilje. Države nema u porodici u kojoj se svaki dan nasilje doručkuje, ruča i večera. Država neće da ulazi u kućne stvari i zavjete. A i onaj koji se pita o prekovremenom radu ženskih materica, ne reče ništa o silovanim u ratu u ime nacije i etnije, u ime programa rata i nasilja. Ne pomišlja na silne rasturene brakove, pobijene i silovane širom bivše Jugoslavije, nisu valjda u njegovom dijelu odgovornosti!!! Program silovanja u ratu kao vojna i državna strategija porobljavanja imala je amin svih vjeroispovjedača. Nisam čula da je hrišćanska crkva stala u podršku ženama žrtvama ratnog zločina na prostorima bivše Jugoslavije. A i u miru ne podrža one koje traumatizuju svakodnevno i religija i muškarci. Nisam u poslanici čula da su osudili ubistva žena u Crnoj Gori. Ali podržavaju brak i reprodukciju. Idilična ljubav između političara-popova i popova–političara bazirana na zajedničkoj koristi ženske materice koje proizvode topovsko meso i ubice u ime viših i svetih državnih i vjerskih ciljeva, može da traje u nedogled. Dok nas sve ne izvedu. Makar ženama mora biti jasno za što se okupiraju njihove materice i kako sveti otac vrši pritisak svake godine mržnjom i davanjem sebi za pravo da raspolaže tuđim tijelom bilo da se radi o nosu ili malo niže. Večeras će petarde o vjerskom prazniku. Večeras će opet u sred mira rat. Uz domaćina Herceg Novog, načelnika policije uključujem i crkvu kojima ću ispostaviti račun ukoliko mi imovina bude oštećena. O šteti koja se proizvodi na ljudskom i psihološkom nivou ništa se ne objelodanjuje. Ali svako od nas zna da bijenje po kućama i ubijanje na drumovima ima veze sa ratom. Uključujem ih sve u rat koji traje od devedesetih. Muškarci vole petarde kojima danas uništavaju tuđe kao onda granatama. Dok se žene, djeca i životinje boje na praznik koji se zove Božić.

( Ervina Dabižinović )