Okončati kulturu silovanja

Zločin djeluje nevjerovatno. Jedna 23-godišnja studentkinja psihoterapije je mrtva, 12 dana nakon što su je više od sat vremena silovala šestorica muškaraca u autobusu koji je putovao glavnim putevima u indijskoj prijestonicu. Unutrašnje povrede od gvozdene šipke koju su koristili njeni napadači su bile tako ozbiljne da su ljekari morali da uklone tanko crijevo u naporima da joj spasu život.

Indijcima je, izgleda, prekipjelo. Desetine sve većih i bučnijih demonstracija su održane kako bi se zahtijevalo od vlade da se ženama pruži bezbjednost i da se počnu kažnjavati silovatelji. Dok vlasti pokušavaju da uguše proteste – opkoljavajući centralni Nju Delhi i uvodeći ograničenja u saobraćaju u ostalim djelovima grada – nasilje je eskaliralo. Nakon smrti jednog policajca, bojeva municija je ispaljena u demonstrante – pri čemu je stradao jedan novinar, Bvizamani Sing, što je izazvalo protest Reportera bez granica.

Proteste u Indiji ne izaziva samo visoka stopa silovanja. U strastvenom govoru, Kavita Krišnan, sekretarka Indijskog progresivnog ženskog udruženja, govorila je o jednoj dubljoj temi koja pokreće proteste: o kulturi u kojoj se u Indiji okrivljuje žrtva kada su u pitanju seksualni zločini. Ona je istakla da su vlada i policijski zvaničnici nedavno insistirali da većina silovatelja ne može biti krivično gonjena u Indiji, zbog toga što, kako je kazao jedan zvaničnik, oni poznaju napadnutu ženu. Drugi zvaničnici su javno nagovijestili da same žrtve „to traže“ koristeći slobodu kretanja.

Ovaj povratak predfeminističkom diskursu nije ograničen samo na Indiju. U Italiji je u toku slična debata o tome da li žene svojom odjećom i ponašanjem prizivaju silovanje. Čak i u Švedskoj, žale se aktivisti, silovanja u kojima žrtva poznaje napadača prolaze nekažnjeno, jer se žrtve ne smatraju „dobrim djevojkama“.

Krišnan je naglasila činjenicu da je stopa presuda u slučajevima silovanja u Indiji opala sa 46 procenata iz 1971. na 26 procenata danas (treba naglasiti da je to više nego u Velikoj Britaniji, Švedskoj i SAD). Zaista, činjenica da je većina silovanja počinjena od strane muškaraca koji poznaju žrtvu trebalo bi da samo „olakša hvatanje silovatelja“. Umjesto toga, žene koje odlaze u policiju podsticane su da ne podnose prijavu. „Čudni ljudi počinju da se okupljaju u stanici kako bi vam objasnili zašto je takav savjet ispravan“.

Taj problem, ističe Krišnan, počinje od vrha. U sred protesta, načelnik policije Delhija Niradž Kumar izazvao je još veći gnjev predlažući da žene nose paljivi sprej kako bi se odbranile od potencijalnih silovatelja. I na konferenciji za novinare, on je kazao da žene ne treba da skitaju okolo bez muške pratnje. U suprotnom same su krive za ono što im se može desiti.

Sada, dok se protesti nastavljaju nakon smrti žrtve, zvaničnici naglašavaju potrebu za mjerama koje bi garantovale „sigurnost“ žena. Međutim kako kaže Krišnan „riječ bezbjednost se kada su u pitanju žene previše koristi“. Indijke je slušaju cijelog života. „To znači“, kaže ona „pristojno se ponašajte. Vratite se u kuću. Ne oblačite se na određeni način. Ne živite slobodno... cijeli niz patrijarhalnih pravila i institucija nam govori šta da radimo kako bismo bile bezbjedne“.

Šestorica muškaraca osumnjičenih za napad u autobusu su uhapšeni i optuženi za ubistvo, a vlada je naredila istragu o tome kako se policija odnosi prema slučajevima silovanja. Međutim kritičari vlade ostaju skeptični kada su u pitanju namjere zvaničnika, naglašavajući da se svega 600 silovanja godišnje prijavljuje se u prijestonici uprkos hiljadama koja se godišnje počine. Dublja istina koja stoji iza protesta može se pronaći na blogovima, gdje mladi Indijci i Indijke izražavaju prezir prema činjenici da u turističkim vodičima stoji upozorenje ženama o seksualnom maltretiranju u Indiji i savjetuje im se da se kreću u grupama. Filmovi, religija, muzika i same žene se okrivljuju za seksualno nasilje nad ženama, ali se silovatelji ne smatraju odgovornim. „Kultura tetošenja muškaraca“, kako je kazao jedan bloger, podržava kulturu silovanja.

Veza između silovanja, privilegovanja muškaraca i seksualnog blaćenja žena je bila jedna od ključnih feminističkih stavki 1970-ih godina – stavka koju su one vjerovale da su uspješno uvele u kulturnu debatu o silovanju i u zakon. U Indiji – kao i u Italiji, Švedskoj i širom svijeta – muškarci i žene koji podržavaju slobodu kretanja i bezbjednost od seksualnih sločina su primorani da obnove tu borbu. Nadajmo se da će protesti u Indiji inspirisati Zapad na solidarnost.

U svijetu u razvoju, žene su naročito ugrožene. Njihovo prihvatanje samostalnosti i pokretljivosti dovode ih u rizik od sukoba sa organima reda i medijima koji i dalje gledaju žene kroz predfeministički objektiv: „dobre djevojke“ koje ostaju kod kuće neće biti silovane, dok „loše djevojke“ koje svojataju javni prostor traže nevolju.

Copyright: Project Syndicate 2012.

( Naomi Volf )