Mamurluk

Nekad je to bila mjera dobrog provoda. Trebalo je ljudima po nekoliko dana (rasola i ostalih čuda) da dođu k sebi. Sve to u mitsko doba rableovskih prežderavanja iz vremena nemaštine... Zato je i bilo toliko neradnih dana: da radnička klasa izađe na kraj sa sopstvenim mamurlukom. Treba reći – mamurluk je oduvijek imao i naglašenu samospoznajnu dimenziju, jedan sloj egzistencijalne potvrde – bančim, dakle jesam.

Stvari se mijenjaju, pa je mamurluk iz doba socijalističke izgradnje, postao jedna nostalgična epizoda iz “zlatnog doba”, koje, zapravo, nikada ne postoji u iskustvu, već samo u sjaćanju. Zato moć sjećanja spada u one “velike i svete moći”, rekao bi jedan veliki i gotovo zaboravljeni pjesnik, i sam majstor lirskih mamurluka. No, valja znati - “zlatno doba doduše ne postoji, ali ima jednu veliku prednost – nikada ne rđa”, kako je to formulisao jedan veliki istoričar.

Uostalom, tamo gdje jedna vrsta političkog mamurluka (nakon orgijastičnog mraka raspada SFRJ) traje već nekoliko decenija, taj povremeni, sitni, konkretni, individualni mamurluk postaje nekom vrstom luksuza.

Mamurluk je odavno zadobio poseban ontološki status. I zaslužuje, ako ćemo pravo. Koliko puta nam je mamurluk podario nestandardne puteve povratka u svjesnost i kakvu takvu socijalnu disciplinu. Kakve su se sve plemenite igre duha morale potezati da se, tokom kakva dobra mamurluka, primire i zauzdaju pramenovi kajanja ili straha od takvog čega. Balkanski čovjek je dodatno sve to usavršio, dosežući jednu vrstu razrađene filozofije mamurluka. Uglavnom utemeljene na ruralnoj ezoteriji čiji koncept vrhuni u ispijanju rasola, ili narodnim mudrostima tipa „klin se klinom izbija“. Zadah tela, mračni film Žike Pavlovića sa Šerbedžijom, sredina osamdesetih.

Riječ je na neki način „reafirmisana“ američkim komedijama koje su obilježile protekle godine, naravno riječ je o dva „Mamurluka“ (The Hangover, 2009; The Hangover Part II, 2011), onom u Las Vegasu i onom u Bangkoku. Provjerena scenaristička formula, varijacija na prastaru temu momačke večeri, sa naknadnim rekonstruisanjem ludačke noći, u zoni teškog mamurluka i panici jer je jedan iz ekipe – nestao.

Zamislite jednu takvu noć (takav film) sa domaćim političarima, u dva dijela takođe – u prvom je vlast u glavnim ulogama (Mamurluk u Miločeru) a u drugom opozicione snage (Mamurluk u Nikšiću).

U varijanti jedan, zamislite kako luduju cijele noći Milo, Ranko, Brano i Roćen, recimo. (Filip ne učestvuje, on se samo smije. I dalje se smije.) Ujutro se osvrnu oko sebe – kad ono Roćena nigdje... Ko zna gdje će ga naći? Ako se onakav igdje više može pronaći.

U drugoj, opozicionoj verziji (Mamurluk u Nikšiću) imamo sličnu situaciju. Provod i nejasna sjećanja. Tu se, kako izgleda, Darko izgubio...

No, na svu sreću, producenti Mamurluka najavili su da je sljedeći sastanak njihove ekipe u – Amsterdamu.

Ovdje, ipak, nove godine sve manje liče na praznike kakve pamtimo iz nekih ranijih vremena. Stvari se racionalizuju, dakako, ali, i brigujući obzor nije prijatelj slavlja. Ili baš jeste, ko će ga znati?

U novogodišnjoj euforiji, iza koje slijedi mamurluk, dakako, čuo sam mladog čovjeka koji je u televizijsku kameru vikao da je sve dobro i da je ovo blagostanje ili kako je već rekao. Onda je dodao da čak i da bude malo gore, da će biti i dalje „dobro i predobro“... Pomislio sam – ovo je ili neka nova droga ili ironija. Ali, izgledalo je da čovjek misli ozbiljno to što je rekao. Neki ekstazi na kvadrat? Očito je provod bio savršen. A kakav će tek biti mamurluk.

Posebna vrsta mamurluka, cjeloživotnog, je ono što je napričao mitropolit Amfilohije u božićnoj poslanici. Mada i to liči na neku žešću drogu. Okomio se na „seksualnu revoluciju“. Na vrijeme, što bi se reklo... Ne kasni više od pedeset godina, što za jednog mitropolita i nije mnogo. I ne samo „seksualna“, grdno ga je naljutila i „globalna kulturna revolucija“, tako da je mitropolit uspio da spoji Morisona i Mao Cedunga... Liči na opaki mamurluk već to što on priča o seksu i kulturi. Oboje, naime, potiču iz libidalnog, sa kojim je svaki monoteizam u vječitom krstaškom ratu.

Ipak, nije sve u znaku mamurluka.

Pročitali smo u novinama da je prva Podgoričanka rođena u 2013. godini mala Sofija. To mi se svidjelo. U osvit novog ljeta ukazala se mudrost (sophia). Budući da je ovaj prostor višedecenijskog mamurluka temeljno lišen mudrosti, možda je mala Sofija istinski nagovještaj novog, drugačijeg vremena.

Mala Podgoričanka “prizvala” je pravu prvu riječ za godinu koja je počela.

( Balša Brković )