Priča iz Aluga: Đurđa Simićević oprostila smrt djeteta

Bratstvenici Simićevići iz šaranskog sela Aluge čuvaju od zaborava avgust 1881. godine i veselje koje se u trenu pretvorilo u veliku tragediju.

I danas traje veličanstvena priča o Đurđi Simićević, njenom domaćinu Tomu, o čojstvu svekra Jovana-None. O knjazu Nikoli i knjeginji Mileni.

O smrti njenog dvogodišnjeg čeda Miluna i svemu što se tada dešavalo “Vijestima” je ispričao nasljednik njegovog imena, profesor Milun Dićo Simićević.

"Dođoše toga dana za đevojku svatovi-konjanici, Žugići iz Morače. Udaje se naša Sava. Okupila je bratstvo da je kako valja isprati. Sve po običajima pod budnim okom None, bratstveničkog autoriteta. Među svatovima glavni đever, oficir Božo Peković. Krenuo da izvede snahu iz savardaka ali je morao proći grupu đevojaka koje su se s njim nadmudrivale tražeći otkup. Među njima i Đurđa sa dvogodišnjim Milunom u naručju. Osim njega ima i četvorogodišnjeg Miliju. Ponosna majka radosna i zbog toga što joj zaova ide u bratstvo iz koga je došla u Simićeviće. Svatovi čekaju da Božo izvede đevojku. Čuju se plotuni, opali i Božov pištolj, nehotično. Zaplaka mali Milun i klonu u majčino naručje. Nestade radosti kod Đurđe, ali razum osta.

“Prepade se od pištolja”, reče ona, i odnese mrtvo čedo u neku od prostorija. Osjetio je i Božo da se dogodila tragedija”, priča Dićo Simićević.

Milun Dićo Simićević ispred kuće u Šarancima

Preuzeo je Božo đevojku i odveo je među svatove i u sebi odnio tužnu istinu. Krvava svadba mogla je biti još krvavija da su Đurđa i Božo drugačije postupili.

"Poziva domaćin Nona svatove u kuću. “Dalek nam je put, moramo ići”, odgovorio je Božo. Svatovi odoše ali više nijesu pucali. Nona pozva rodbinu u kuću. Poslao je nekoga da pozove Đurđu, i tek tada saznaše tužnu istinu”, kaže Dićo Simićević.

U Morači sa pjesmom čekaju svatove i mladu. Ali je veselje prekinuto kad su stigli svatovi i saopštili istinu.

"Božo je odmah otišao na Cetinje i ispričao šta se dogodilo, a onda u tamnicu. Na Aluzi Nona sa bratstvenicima vijeća šta dalje. I odluče da on, Đurđa i Tomo odu na Cetinje i od gospodara traže oprost za Boža.

“Kako da mu oprostim, ubio mi je vojnika”, odgovori im posljednji crnogorski suveren. “Tebi vojnika, a meni sina gospodare”, u oči mu odgovori Đurđa. Viđe knjaz ljudsku veličinu. Izljubi je knjeginja Milena i darova je svim onim čime je darovala ruska carica. Odijelo i obilje zlatnog nakita. I danas se u bratstvu čuva ćemer. Ostalo je nestalo tokom nemirnog vijeka iza nas, kaže Dićo i dodaje da je knjaz Nikola tražio da mu povjere na školovanje Miliju kad navrši sedam godina.

“Kako da mu oprostim, ubio mi je vojnika”, odgovori im posljednji crnogorski suveren. “Tebi vojnika, a meni sina gospodare”

Đurđa je nakon toga rodila šest kćeri. Nijesu udovoljili zahtjevu suverena, jer ga je teško bilo odvojiti od sebe, a tada su se jedinci oslobađali i služenja vojske.

"Boža je suveren odmah oslobodio i već u septembru dolaze Pekovići da traže oproštaj krvi. Simićeviće su zatekli na gumnu kako vršu žito. Stali su na uzvišenju iznad sela. Nosili su kolijevku a onda klekli na koljena, poskidali kape i zalelekali za malim Milunom. “Idi sreti ih i daj im oprost”, naredi Nona Đurđi.

Ona je to bez pogovora uradila, prišla im i vratila im kape na glave. Ranjeno srce je oprostilo, a višestruko kumstvo Simićevića i Pekovića traje više od vijeka", ispričao je Dićo Simićević.

Ponosan na pretke

Dićo Simićević kaže da sa ponosom nosi ime tragično nastradalog pretka. Iza Jovana None, koji je živio 104 godine i napamet znao cijeli “Gorski vijenac”, je već šest generacija Simićevića.

Časno ime Đurđa Simićević nosi njena čukun unuka, popularna manekenka i fotomodel iz Beograda poznata po prvoj marketinškoj roli “Montenegro erlajnsa”.

Galerija

( Obrad Pješivac )