Susret ljubavnika i susret poglavlja

„...Igra daje čoveku mogućnost uslovne pobede nad nepobedivim (npr. nad smrću), ili veoma moćnim protivnikom. To određuje i njeno magijsko značenje...“

(Lotman J, Struktura umetničkog teksta)

Igra forme

„Školice“ (španski: Rayuela) je roman argentinskog pisca Hulija Kortasara. Napisan u Parizu i objavljen na španskom jeziku 1963. godine, i na engleskom jeziku 1966. u prevodu Gregori Rabase, osvojio je 1967. US National Book Award.

U prvom redu ovaj roman donosi novost na strukturalnom planu i zato je pitanje žanrovskog određenja njegov centralni problem. U književnoj kritici ovaj roman često je nazivan antiromanom, međutim, sam Kortasar, u jednom intervjuu za emisiju „A fondo“, kaže da je taj termin suviše negativan i otrovan i da otkriva želju za uništenjem romana kao žanra.

Roman postaje poput školice, bacamo kamen i pratimo njegovu putanju

U istom intervjuu kaže da su „Školice“, zapravo, potpuno suprotna tendencija za traženjem novih značenja i romanesknih mogućnosti i da bi termin kontranovela bio više odgovarajući, iz razloga što „Školice“ predstavljaju drugačiji način kontakta između romana i čitaoca.

„Školice“ nisu avangardistički pokušaj uništenja svih konvencija narativne proze, već modernistički pokušaj produbljivanja i eksperimentisanja sa formom.

„Školice“ su potraga sa aktivnijim čitaocem koji napušta tipčnu pasivnu čitalačku poziciju. Roman daje uslovnu mogućnost osjećaja stvaralaštva, ili učestvovanja u kreiranju sižejnog toka, i on je potraga i igra, kako kaže sam Kortasar, za i sa čitaocem saučesnikom.

U Kortasarovom djelu „Školice“, čitalac nailazi na specifčnu strukturu romana, tačnije na početku same knjige nalazi se „Putokaz“, što bi značilo da će poglavlja ovog romana morati da se čitaju na određen način, i sa redosljedom koji preporučuje sam autor, redosljedom koji nije svojsten tradiciji realističkog romana čvrste fabularne motivacije i sukcesivnosti poglavlja. Dakle, ovaj roman daje neku novu, originalnu formu u u svijetu narativne fikcije.

U ovako organizovanoj fabuli romana uvijek je prisutna hazardnost čitanja i ishoda priče

Sam naslov „Školice“ sugeriše da je roman igra. Pojam „igre školica“ je u ovom romanu višeznačan, što će se ovim tekstom i pokazati. Igra, po riječima Lotmana, zauzima važno mjesto u čovjekovom životu. Igra se, u prvom planu, odnosi na spoljašnji pristup romanu, tačnije, odnosi se na podjelu poglavlja u romanu.

Autor kaže, na početku, da prvih 56 poglavlja treba da se čitaju na „uobičajen način“. Nadalje kaže, da čitanje druge knjige može da počne sa poglavljem 73, a potom se treba pratiti redosljed koji je numerisao autor, ali čitalac može sam da bira poglavlja koja želi čitati. Dakle, mi kao čitaoci, treba da preuzmemo na sebe čitalački prostor predložen u uputstvima.

Roman postaje poput školice, bacamo kamen i pratimo njegovu putanju, i na polje na koje kamenčić stane, to je poglavlje koje treba da sustignemo i pročitamo. U ovako organizovanoj fabuli romana uvijek je prisutna hazardnost čitanja i ishoda priče.

Na nivou poglavlja, kojih ima ukupno 150, od kojih je 29 označeno kao „Izostavljiva poglavlja“, to znači da sama ta poglavlja stiču izvjesnu autonomnost, nezavisnost u odnosu prema drugim poglavljima, i odnosu na samu fabulu, što će reći da je u samom djelu moguće pronaći više od jednog sižea.

Siže dolazi od francuske riječi sujet - predmet. Odnosi se na događaje kako, odnosno kojim redom ih neko književno djelo donosi. Ukoliko je ova tvrdnja, koju su iznijeli ruski formalisti još početkom 20. vijeka tačna, onda roman „Školice“ svojom formom i slijedom poglavlja daje nekoliko sižea. Odnosno, koliko je mogućih čitanja, to jest kombinacija poglavlja ovog djela, toliko je i mogućih sižea.

„Školice“ napuštaju onu monolitnu tačku gledišta kojoj je robovao romantičarski i realistički roman

U prvom velikom poglavlju „S one strane“, koje priča o događajima glavnog junaka u Parizu, postoje poglavlja koja su povezana sa glavnim tokom fabule i nastavljaju se jedno na drugo. Poglavlja od desetog do osamnaestog govore o jednom sastanku „Kluba zmije“ u Parizu.

Na tim sastancima likovi romana: Gregorovius, Babs, Ronald, Wong, Maga, Etien, raspravljaju o književnosti, slikarstvu, muzici, filozofiji. Poglavlja nisu povezana motivacijski, radnjom, već jedinstvom mjesta i vremena. Postoje i poglavlja koja su povezana radnjom, recimo poglavlja koja govore o smrti Maginog sina Rocamadoura, ili poglavlja „S ove strane“, koja se odvijaju u ludnici koju je kupio upravitelj cirkusa.

U prvom poglavlju romana, „S one strane“, pripovjedačke situacije se često mijenjaju. Neka poglavlja su ispripovijedana u prvom licu, neka u trećem licu, često se koristi tehnika „toka svijesti“, unutrašnjeg monologa, kombinovanja raznih jezika i smjena citata, stihova iz džez pjesama i naratorovog govora u samo jednoj rečenici.

Ovakav stil je semantički i stilski preopterećen i zahtijeva veću čitalačku pažnju i erudiciju. „Školice“ napuštaju onu monolitnu tačku gledišta kojoj je robovao romantičarski i realistički roman. Kortasar je u ovom romanu vidno eksperimentisao sa svim elementima stila i forme.

Takođe, naslovi poglavlja govore o bitnoj prostornoj odrednici samog pripovjedača, sastavljača poglavlja

Takođe, sama struktura poglavlja kao zasebne homogene cjeline je razbijena. Na primjer u poglavlju 34 postoje grafički razdvojene dvije paralelne priče. Svaki neparni red je jedna priča, a svaki parni druga priča koje se dodiruju u određenim rečenicama upotrebom istih riječi.

Tako da dobijamo dva poglavlja u jednom. Jedna priča govori o Horacijevom stricu koji živi u Madridu, a druga je obraćanje Magi, koje se često sintatktički i semantički dodiruju upotrebom istih riječi na istim mjestima u poglavlju.

U 47. poglavlju, Talita razgovara sama sa sobom snimajući se na magnetofonu. Pripovjedač nam prenosi taj govor uz tok misli same Talite. Na taj način imamo fokus percepcije u prvom licu, a da se ne napušta pripovjedačka situacija u trećem licu.

Tako stilski različito ispripovijedano veliko poglavlje „S one strane“ govori, i na formalnom planu, o raznolikosti i komplikovanosti života i različitosti kultura u Parizu, o mnoštvu likova iz raznih djelova svijeta, različitih po mentalitetu, razmišljanju.

Ono stoji u opoziciji sa Buenos Ajresom i poglavljem „S ove strane“, koje je čitavo u trećem licu, ispripovijedano sa pozicije sveznajućeg pripovjedača, koje, opet, sugeriše o monotonosti i ustaljenosti života u Horacijevoj domovini, o istovjetnosti ili sličnosti ljudi u okruženju, u koje se Horacio iz Pariza vratio.

Na početku romana, Oliveira, se pita „Hoću li sresti Magu?“. A na kraju zaključuje da je neki „susret ipak moguć“

Takođe, naslovi poglavlja govore o bitnoj prostornoj odrednici samog pripovjedača, sastavljača poglavlja. Naime, ona govore o tome da se pripovjedač, ili pripovjedačka svijest sve vrijeme nalazi „sa ove strane“ u Buenos Ajresu i odatle stvara, dok se Pariz daje kao ono što se bilo „sa one strane“, u odsustvu, iako se nikad ne napušta prezentska vremenska pozicija.

Igra smisla

Iako su inovacije koje donosi roman, uglavnom, na planu forme, priča o Argentincu u Parizu i Buenos Ajresu, Horaciju Oliveiri i njegovom traganju za „kibucom želje“, za otvorom i smislom je, takođe, izuzetno orginalna.

Dakle, i na unutrašnjem planu, potraga se odvija u vidu igre, dostizanje neba sa zemlje, prolaz kroz otvor u središtu cirkuskog šatora, valjanje u piramidi balege; sve je igra jednog čovjeka u potrazi za smislom. „Igra je osobiti tip modela stvarnosti“ (Lotman, J, Struktura umetničkog teksta), a „Školice“ su, po riječima Kortasara, pokušaj negacije svakodnevne stvarnosti i otvaranje, traganje za drugim mogućim stvarnostima.

„Roman je napisan u znaku neumoljive potrage, koja se zbiva na svim zamislivim razinama.“ Traga Oliveira, traga njegov prijatelj Traveler, tragaju članovi „Kluba zmije“, tragaju svi. Potraga je vrhunski smisao. Važan je put i potraga. Važniji od samog smisla, jer smisla nema, ili ga je nemoguće pronaći. „Ono traženo izražava se u mnoštvu figura, „opsesivnih metafora“, rasutih po cijelom romanu kao što su: most, prolaz, otvor, središte, ključ, „kibuc želje“.

Mostovi na kojima su se nalazili, između svih „Pont des arts“, simbol je susreta, spajanja ljudskih sudbina

Po želji se može dodati: smisao, svrha, spas. Osnovna figura je, naravno, sama igra školice: „dopiranje od Neba do Zemlje, ali u istoj ravni.“ Dakle, sama igra postaje smisao.

U tom smislu potrage, glavni junak prekida odnose sa Magom, uprkos činjenici da ima osjećanja prema njoj, jer on želi biti „svjesna lutalica“, odriče se konformizma ljubavi, i svih prijatnih osjećanja.

U biti njegove potrage je akcija (iako sam Horacio više puta naglašava da nije svjestan za čim traga, što o njemu misle i Maga kao i ostali članovi „Kluba“ ). Horacio misli da ne postoji neka povezanost među ljudima, a ako postoji ona ne traje dugo, kako se kaže na kraju poglavlja „S ove strane“: „...govoreći sebi da na kraju krajeva ipak ima nekog susreta, iako on ne može trajati dulje od toga užasno slatkog trenutka u kojemu bi bez ikakve sumnje bilo najbolje da se mrvicu nagnuo van i samo se spustio, paf, gotovo“ (Kortasar H, Školice). Možda je samoubistvo jedini izlaz.

Uslovna prološka i epiloška granica poglavlja „S one strane“ i „ S ove strane“ (ukoliko ih čitamo onako kako autor predlaže), govore o susretu. Na početku romana, Oliveira, se pita „Hoću li sresti Magu?“. A na kraju zaključuje da je neki „susret ipak moguć“.

Maga je po Oliveirinom mišljenju već dostigla „Nebo“. Ona se intuitivno kreće „metafizičkim rijekama“, dok je on sav u kontemplaciji i zbog čega Maga kaže da je to njegov najveći problem: „Previše razmišljaš prije nego što bilo što učiniš“. To je razlog njihove različitosti. A mogućnost njihovog „susreta“, nalazi se u vođenju ljubavi.

Još važnije je pitanje koje postavljaju sebi, jeste da li je njihov susret bio slučajnost, ili je to bio prst sudbine

U petom poglavlju kaže se: „Onda je jedina mogućnost susreta počivala u tome da je Horacio ubije u ljubavi gdje je ona uspijevala sresti se sa njime, na nebu hotelskih soba suočavali su se sa sobom jednaki i nagi, ondje je ptica feniks mogla uskrsnuti nakon što je on slasno zadavi, pusti da joj iz otvorenih usta potekne mlaz sline, zaneseno je promatrajući kao da je počinje promatrati, činiti je istinski svojom, dovoditi je na svoju stranu.“

Sve traganje ulicama Pariza, njihova potraga jedno za drugim bez prethodnog dogovora je želja, način da se pronađu izvan dogovora, izvan konformizma. Mostovi na kojima su se nalazili, između svih „Pont des arts“, simbol je susreta, spajanja ljudskih sudbina.

Još važnije je pitanje koje postavljaju sebi, jeste da li je njihov susret bio slučajnost, ili je to bio prst sudbine. Da li je susret ljubavnika i susret poglavlja slučajnost ili sudbina?

Autentičnost mogućih čitanja

„Ostavljajući po strani ono što pripada fabuli, a kod njega ona je uvijek orginalna, prevashodan elemenat njegovog pripovijedanja je ritam; on se nameće ostalim elementima od kojih pripovijest izgrađena, često je čak i određuje stvara“ (Prens H. O, Golobof H. M, Istorija hispanoameričke književnosti).

Poglavlja u „Školicama“ su poetična; često lirsko nadahnuto pisanje, bogatstvo stilskih figura (Pariz je velika metafora), asocijativno pisanje, automatsko pisanje nadrealističkog karaktera, kompleksna sintaksa, dijalektički kolaži, sporedne bilješke, prepleti eksperimentalnoga, poetičnoga i realističnoga; dakle, semantička zaokruženost poglavlja je ono što daje autentičnost i samim tim mogućnost raznih čitanja djela.

Raznovrsnost stilova i eksperimentalni karakter ovog djela govori o njegovoj pripadnosti onim modernističkim strujanjima kojima pripadaju romanopisci kraja prve i početka druge polovine dvadesetog vijeka.

(Kraj u narednom broju Art-a)

( Ethem Mandić )