Zašto su "heroji iz Fukišime" i dalje nepoznati?

Stotine radnika koji su ostali u fabrici u Fukušimi da se bore sa visokom radijacijom kako bi održali nuklearne reaktore pod kontrolom i spasli Japan od mnogo gore nuklearne katastrofe, pošto se to područje našlo na udaru zemljotresa i cunamija u martu 2011. godine, i dalje su nepoznati javnosti.

Iako su mediji spekulisali da je bilo 50 "heroja iz Fukišime", takvih radnika Tokijske elektroenergetske korporacije (TEPCO), operatera nuklearne elektrane "Fukušima", bilo je zapravo mnogo više, čak nekoliko stotina, od kojih mnogi i dan danas tamo rade, navodi BBC.

Međutim, o njima se ništa ne zna, ne pominju se ni u jednom članku, nijedan televizijski intervju nije obavljen sa nekim od njih, niko nije dobio nikakvu nagradu, a čak su im i imena nepoznata.

Poslije višenedjeljnog ubjeđivanja, jedan od tih radnika je pristao da govori za BBC, ali pod uslovom da se ne objavljuje njegova fotografija niti njegovo ime.

Taj mladi čovjek je opisao kako su on i njegove kolege poslati natrag u fabriku pošto je, poslije zemljotresa i cunamija 11. marta 2011. godine, u postrojenju eksplodirao prvi reaktor.

"Osoba koja nas je poslala nazad ništa nam nije objasnila. Imali smo utisak da nas šalju u misiju smrti", prisjeća se on.

"Otkako se nesreća dogodila, čak i kada izađem sa prijateljima, ne mogu da budem srećan niti da se osjećam dobro. Kada ljudi pričaju o Fukušimi, osjećam da sam ja odgovoran", objašnjava on.

Prema rezultatima istraživanja psihijatara japanskog Univerziteta za nacionalnu odbranu, polovina radnika koji su se borili sa topljenjem reaktora poslije katastrofe u Fukušimi pate od depresije i simptoma posttraumatskog stresa.

"Oni su iskusili eksplozije u postrojenju, doživjeli su cunami, a bili su izloženi i radijaciji. A takođe su žrtve te nesreće jer žive u toj oblasti i izgubili su kuće i članove porodica. A na kraju, tu je i diskriminacija", objašnjava doktor Đun Šigemura.

"Stanodavci su ih odbijali, neki su ih gađali plastičnim bocama, neki su im na vrata stana lijepili papire sa natpisom: 'Napolje iz TEPCO-a'"

Dakle, ne samo da ti radnici nisu doživjeli slavu, već se suočavaju sa neprijateljstvom koje prema njima pokazuje de+io japanske javnosti, a to su najprije iskusili kada su pokušali da iznajme stanove.

"Stanodavci su ih odbijali, neki su ih gađali plastičnim bocama, neki su im na vrata stana lijepili papire sa natpisom: 'Napolje iz TEPCO-a'", navodi dr Šigemura.

Ruralne japanske zajednice je bilo teško ubijediti '60-ih i '70-ih godina prošlog vijeka da prihvate izgradnju nuklearnih postrojenja, pa su im obećani novi putevi i sportski objekti, visoko plaćeni poslovi u fabrici, a prije svega im je obećano da je nuklearno energija potpuno bezbjedna.

Zbog toga je osjećanje iznevjerenosti ogromno, što potvrđuje i izjava antinuklearne aktivistkinje Seiko Takaraši, koja priznaje da japanska javnost nije mnogo naklonjena radnicima iz Fukušime.

"Oni za nas nisu heroji. Žao mi ih je, ali ne smatram ih herojima. Mi ih vidimo kao jedan blok, oni rade za TEPCO, zarađivali su puno i lijepo su živjeli", objasnila je ona.

Vladin izvještaj o nesreći bacio je svjetlo na teške organizacione propuste, nepripremljenost fabrike za takve prirodne katastrofe i neadekvatnost bezbjednosnih sistema.

U Japanu, gdje se ljudi tijesno poistovećuju sa kompanijom za koju rade, izgleda da će radnici iz Fukišime, koji su spasli zemlju od mnogo pogubnije nuklearne katastrofe, još dugo biti "heroji bez lica".

( Tanjug )