Srbija u 2013: Spasa nema, ali ni propasti

Budući da je smak svijeta u Srbiji ipak samo djelimično uspio, valja se preko volje zagledati u budućnost. Uzgred: kada je Vladimir Putin otkazao sine die taj smak svijeta, Srbi su ostali bez odgovora na pitanje svih pitanja – bi li se smak svijeta odigrao po julijanskom ili gregorijanskom kalendaru? U prvom slučaju oni bi imali svoj, srpski, smak svijeta, kao što mimo ostalog hrišćanskog svijeta imaju srpsku Novu godinu.

Nego, uozbiljimo se. Prva posljedica izostanka kraja svijeta nastupiće 10. januara, kada će proraditi carina na onim famoznim sve manje „administrativnim“, a sve više običnim graničnim prelazima između Kosova i Srbije.

Ritanje, vrištanje, prijetnje i rogoborenje kosovskih srpskih „biznismena“ očito nije uspjelo: parni valjak Evrope i ostalih velikih sila neumoljiv je. Na sjeveru Kosova sve je vidljivija nervoza, puca se svako malo, gore automobili, a meta su Srbi koji pristaju da rade za prištinsku administraciju. Datum početka pregovora o pridruživanju Srbije u EU pomjeren je – za razliku od kraja svijeta – tek na mart mjesec, a možda i jun – u zavisnosti od „saradnje“.

Sva je prilika – i kladim se odmah u turu pića (ne više od toga) – da će nova vlast, ovakva kakva jeste, pristajati redom na sve uslove, a oni su poznati samo ako joj se omoguće „pristojni intervali“ između ustupaka. Ivica Dačić, premijer i ministar unutrašnjih poslova, već je izjavio nedvosmisleno i jasno da je Kosovo otišlo i da se u Srbiju vratiti neće sve i da Srbija nikada ne uđe u Evropsku uniju.

Takmičenje između Dačića i Vučića daleko od sukoba

Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade, ministar odbrane, glavni borac protiv korupcije itd., itd., tercirao mu je smjesta pitanjem: od čega ćemo vam plaćati penzije ako se s Evropom ne dogovorimo? Ta je stvar, dakle, ovoga trenutka uglavnom jasna, a Srbi iz Kosovske Mitrovice, jako nam je žao, neka se prilagode.

Uzalud pojedini desni ekstremisti traže „vojsku na granici s Albanijom“, jer to propisuje Rezolucija 1244; rezolucije Savjeta bezbjednosti UN, kao što znamo, imaju rok trajanja, a ovoj taj rok očito ističe. Naravno da Srbija nikada neće „priznati“ Republiku Kosovo formalno, ali se već govori o „oficirima za vezu“ i „biroima“ u Beogradu i Prištini; pa tako je i s Hrvatskom počelo nakon Dejtona...

Niška šizma i „hladni mir“

Tri dana kasnije, 13. januara, u Nišu će se obilježiti Milanski edikt i jubilej najpoznatijeg Nišlije, cara Konstantina. Taj levantinski lisac pristao je – em smo Vizantinci – da hrišćanstvo proglasi državnom vjerom i kvit, kad je već takva stvar, a takva jeste bila u datom i neizbježnom trenutku.

Posljedice su nam poznate. Jedna od njih bila je i šizma iz 1054. godine koja je tinjala duže nego što se inače misli dok se nije razgorjela u punom plamenu. E, upravo ta šizma od proslave Milanskoga edikta i čini događaj tako delikatnim i neuralgičnim danas.

Godinama je trajalo nadmudrivanje, izbjegavanje, aludiranje, uslovljavanje i uopšte izmicanje crkvenih knezova oko delikatnog pitanja posjete pape Racingera Nišu za dvije nedjelje. Sva je prilika da Sveti Otac neće doći, što je šteta za sve zainteresovane strane, a najviše za hrišćanstvo u cjelini, ali to je druga priča.

To nas vodi do takozvanoga „hladnog mira“ među susjedima na „istočnom Jadranu“, kako ove naše prostore (da ne kažemo Balkan) zovu u londonskom „Forin&Komonvelt ofisu“. Kao što se i dalo predvidjeti, Tomislav Nikolić počeo je da pušta pomirljive zvuke i nudi saradnju i susrete susjedima, budući da se konačno dosjetio da nije dobro biti svadljiv. Srešće se, veli, sa svima i neka to poruče „predsjednici Kosova“, gospođi Atifeti Jahjagi.

Sa protesta u Beogradu protiv integrisanog upravljanja između Kosova i Srbije

Nazvati tu gospođu „predsjednicom Kosova“ za srbijanskog političara veliki je korak: do sada je Kosovo u njihovoj vjeronauci bilo „lažna NATO država“, a predsjednica „samozvana“. Poruka, prije svega za Iva Josipovića, glasi: ’ajte, nemojte biti na kraj srca, ljudi smo, dogovorićemo se.

Potom je Toma otišao (Miloradu) Dodiku u Banjaluku, ali je ministar inostranih poslova Ivan Mrkić otišao u Sarajevo, svom bratu u Hristu Zlatku Lagumdžiji, te su obojica najavili posjete na visokom nivou za 2013. godinu. Inšalah...

Možda se zato Tomi sada priviđa da se u Rio de Žaneiru vidio s (Zoranom) Milanovićem, a da se u Londonu sit ispričao sa Josipovićem.

Što se unutrašnje politike tiče, teško da će se ostvariti najnovije spekulacije iz tabloida o vanrednim izborima kojima bi Vučić i njegova radikalija učvrstili svoju parlamentarnu većinu.

Koalicija funkcioniše

Toma Nikolić već je ustvrdio da koalicija funkcioniše kako treba i šta sad? Da postoji stanovito takmičenje između Vučića i Dačića, jasno je od samoga početka, ali to je – ako prenesemo sadašnje stanje na narednu godinu – daleko od sukoba i raskida. Uostalom, sve i da se posvađaju, radikalija će teško da namakne parlamentarnu većinu bez koalicije s Dačićem.

Najnovije spekulacije da bi se (Vojislav) Koštunica i njegova jadna Demokratska stranka Srbije mogli priključiti Vučiću i čak ući i u ovu vladu, tek su izviđanje i opipavanje tankoga leda. Već jasno vidljiv pravac kosovske politike ove vlade Koštunicu odvraća smjesta: tako nabrijan i zadrt kakav jeste, on ove već smatra veleizdajnicima s one strane svakoga spasenja. Sva je prilika da će ova vlada potrajati do redovnih izbora – ako se ne dogodi nešto zaista krupno među njima, što je, kao i uvijek u Srbiji, moguće, mada slabo vjerovatno.

Beograd će najvjerovatnije pristajati na sve uslove EU

Ekonomija, na žalost našu veliku, stoji slabo (a gdje je bolje?): ukupni dug nadmašio je ovih dana 50 odsto bruto društvenoga proizvoda. Ova vlada, poput ostalih tranzicionih administracija, nastavlja s neoliberalno-menadžerijskom politikom prethodne vlasti; niko više ne zna bolje od toga, bojim se. Sve je u rukama MMF-a, Svjetske banke i EU, a ni za njih nismo sasvim sigurni znaju li izlaz... Najavljuju se slavodobitno razna inostrana ulaganja, a i to ćemo tek vidjeti, polako; zasad sve to vonja na jeftinu propagandu.

Ako ćemo već da rezimiramo ono nešto srbijanske budućnosti što se da naslutiti, važi ona rečenica Nikole Pašića iz sloma i katastrofe albanske golgote 1915.:

„Spasa nam nema, ali propasti nećemo.“

A možda bi bilo bolje da je taj smak svijeta i nastupio?

Galerija

( Miloš Vasić (T-portal) )