Jedna od prvih Andersenovih bajki - "Lojanica"
"Lojanica" je nastala 1823. godine kada je Hans Kristijan Andersen imao samo 18 godina
Crvrčala je i pjenušila dok su plameni jezici oblizivali kotao. Bila je to kolijevka Lojanice – a topla kolijevka iznjedri svijeću bez mane; jedra, blistavo bijela i tanušna, bila je stvorena tako da bi svako ko bi je ugledao vjerovao da je ona obećanje blistave i svijetle budućnosti – obećanje koje bi svako ko bi je pogledao vjerovao da zaista želi da održi i ispuni.
Ovca – lijepa sićušna ovca – bila je svijećina majka, a kotao za topljenje njen otac. Majka joj podari sjajno bijelo tijelo i nagovještaj o životu, ali od oca naslijedi žudnju za razbuktalim plamenom koji bi na kraju prodro do srži i kosti i sijao za nju kroz život.
Tako je rođena i odrasla; i uz najbolja i najsjajnija iščekivanja započela je svoje postojanje. Srela je na tom putu mnogo, mnogo čudnih bića sa kojim se uplitala želeći da nauči o životu – i možda da pronađe svoje mjesto pod suncem.
Ali previše je vjerovala svijetu kojem je bilo stalo samo do sebe, kojeg uopšte nije bilo briga za Lojanicu. Svijetu koji nije shvatao vrijednost svijeće i koji je pokušavao da je iskoristi u sopstvenu korist, pogrešno je držeći; crni prsti ostavljali su sve veće i veće mrlje na njenoj iskonski bijeloj nevinosti, koja je na kraju sasvim izblijedjela - potpuno prekrivena prljavštinom okolnog svijeta koji joj se previše primakao; puno bliže nego što je svijeća mogla da izdrži, nije mogla odgovoriti prljavštini iz čistote – ali ipak ostade iskonska i netaknuta iznutra.
Lažni prijatelji shvatiše da ne mogu doprijeti do njenog unutrašnjeg bića i ljutito odbaciše svijeću kao beskorisnu. Zbog ukaljanog spoljašnjeg oklopa svi oni dobri ostaše na distanci – uplašeni, kao što su bili, da će se ukaljati prlajvštinom i mrljama – držahu se po strani.
Tako je živjela jadna Lojanica, usamljena i napuštena, ne znajući što joj je činiti. Odbačena od dobrih, shvati da je bila samo sredstvo za pospješivanje zlih. Bila je tako neutješno nesrećna što je protraćila život bez srećnog kraja – u stvari, vjerovatno je i ukaljala neke bolje djelove svog okruženja.
Nije mogla da shvati ni zašto je stvorena ni gdje je pripadala; zašto je dospjela na ovu zemlju – vjerovatno da skonča uništivši i sebe i druge. Sve više i više, dublje i dublje razmišljala je – ali što je više analizirala sebe to je postajala utučenija, ne nalazeći ništa dobro, bez suštine svog bića, bez stvarnog razloga svog postojanja datog joj na rođenju.
Kao da joj je prljavi plašt prekrio i oči. Ali onda upozna mali plamen, ognjilo. Ono je poznavalo bolje nego što je Lojanica poznavala samu sebe. Ognjilo je imalo tako jasan pogled – pravo kroz spoljašnji oklop – i u unutrašnjosti ono pronađe tako puno dobrote.
Primače se i u svijeći se javi blistavo iščekivanje-zasija i njeno se srce rastopi. Razbukta se plamen, poput pobjedničke baklje na blaženom vjenčanju. Razli se okolo svjetlost jasna i čista okupavši tom svjetlošću put svima koji su je okruživali – svojim istinskim prijateljima – koji su sada mogli tražiti istinu u sjaju svijeće.
A tijelo bješe dovoljno snažno da nahrani razbuktali plamen. Kapljice, jedna za drugom, poput sjemena novog života, curile su okolo i taložile se uz svijeću, prekrivajući staru prljavštinu svojim tijelima.
One su bile ne samo tjelesno već i duhovno poimanje braka. I Lojanica pronađe svoje mjesto pod suncem – dokaza da je prava svijeća i nastavi da sija još mnogo godina na sopstvenu radost i radost svih oko nje.
Prevod: Milica Radović
Ilustracija: Irena Vuković
Izvor: Politiken.dk
( Vijesti online )