Dragan Adžić: Trudim se da, prije svega, budem dobar otac

“Lav među lavicama” - Dragan Adžić.

Trener ženske rukometne reprezentacije Crne Gore, koja je na Evropskom prvenstvu održanom nedavno u Srbiji osvojila zlato, odnio je još jednu pobjedu - ovoga puta bez svojih djevojaka.

U anketi portala Vijesti i redakcije Zabava, u kojoj je učestvovalo 1.757 posjetilaca našeg sajta, proglašen je Facom godine, ubjedljivo pobijedivši konkurenciju - Momčila Otaševića, Sergeja Ćetkovića, Nikolu Šoća, Petra Komnenića i Aleksandra Pejovića.

Majda i Dragan Adžić face godine, Who See uspjeh, Mugoši hit, Badži penal>>>

“Nisam baš bio upoznat sa konkurencijom, ali mi je drago da sam baš ja, koji sam iz svijeta sporta, pobijedio, da to nije neko ko propagira neki drugi, ne baš toliko zdrav način života. Vjerovatno je moja pobjeda uzrokovana uspjehom mojih heroina na koje sam veoma ponosan”, prokomentarisao je za "Vijesti" svoju pobjedu jedan od najboljih evropskih rukometnih trenera.

Na pitanje kako se snalazi sa svim tim ženama, cijelim rukometnim timom, Adžić kao iz topa odgovara:

“Sjajno! Bogu hvala da mogu da se pohvalim odličnom saradnjom i odnosom sa njima. Mislim da na to veliki uticaj ima i moje veliko životno iskustvo, jer sam ipak malo stariji. Imam veliko poštovanje prema ženama, obožavam ih. Upravo jednu takvu imam i kod kuće, divnu suprugu i majku svoje djece. Cijenim nježniji pol i tako sam se osjećao i prije nego što sam počeo da se bavim ženskim rukometom”.

Kada je crnogorska reprezentacija postala evropski prvak, Adžić je to nazvao čudom. Još jednom to potvrđuje.

“Naravno da je bilo čudo. Imali smo izuzetno malu bazu igračica, bili smo jedna od dvije najmlađe reprezentacije na prvenstvu. A ipak smo napravili tri velika uspjeha u proteklih godinu dana. Da nam je to neko rekao prije dvije, tri godine, ne bismo mu povjerovali ni mi koji smo u sve uložili mnogo truda. Ali, eto, rad i trud su se isplatili i sada beremo plodove svega toga”, kaže Adžić i na pitanje kakvo čudo (ali ne rukometno) bi želio da mu donese Nova godina, odgovara:

“Godina na izmaku svakako je jedno donijela - mog drugog sina! Od 2013. želim zdravlje, a čuda stvaramo sami. Ukoliko ih mnogo želimo i na njima radimo, možemo i da ih očekujemo”.

Uvijek ozbiljan, profesionalan i pouzdan, Adžić se nije nasmijao ni na slici koju su kamere zabilježile nakon velike pobjede lavica. Pitamo trenera zašto se tako rijetko smije.

Za to je, kaže, krivo odsustvo porodice.

“Trudim se da, prije svega, budem dobar otac svojim sinovima i u mom životu postoje samo porodica i rukomet. Čak izbjegavam i da se viđam sa prijateljima, jer osjećam da to vrijeme oduzimam od svojih klinaca i supruge. Volio bih, da poslije svake pobjede, kada izgrlim svoje djevojke, da se i njih troje stvore tu pored mene pa da zajedno sa njima podijelim lijepa osjećanja. Ovako, pomislim na njih, znam da nisu tu i odmah mi je osmijeh teže izmamiti”, kaže, ipak uz smiješak, Dragan Adžić.

Galerija

( Jovana Majić )