Čolić: U ljubavi sa publikom u Crnoj Gori već 40 godina

Zdravko Čolić, jedna od najvećih regionalnih pop zvijezda, zabavljaće u najluđoj noći one koji odluče da 2013. sačekaju ispred budvanskog Starog grada.

Ovo će mu biti treći put da za doček Nove godine pjeva u Budvi, a svoj odnos s publikom u Crnoj Gori opisuje kao “neraskidivu ljubav koja traje već 40 godina“.

U novogodišnjem intervjuu za Vijesti priča o svojoj bogatoj karijeri, pjesmama, prednostima prodaje diskova uz deterdžent, ludostima koje su mu priređivale vjerne obožavateljke . . .

Najčešće za novogodišnje praznike nastupate u Crnoj Gori. Znači li to da publika ovdje najviše cijeni Vašu muziku?

Možda spadam u izvođače koji su najzgodniji za dočeke. Obično između nastupa u Crnoj Gori bude po nekoliko godina pauze. Do sada smo radili profesionalne koncerte i vladala je odlična atmosfera.

Vjerovatno to ljudi pamte pa kažu: “Ajmo opet zvati Čolu”. U Budvi sam u hotelu Avala nastupio 1986, zatim prije 12 godina, i radujem se što ću se opet družiti s publikom u tom gradu. Samo da ne bude kiše i vjetra i biće lijepo.

Da li Vam je teško da danas, poslije toliko objavljenih albuma i hitova, sastavite listu za koncert?

To je najveći problem. Uvijek mi je teško da izbacim neki stari hit, kako bih otpjevao novu pjesmu. Dvije godine, koliko traje promotivna turneja posljednjeg albuma, uglavnom se držimo istog programa.

Sviramo tu možda i više pjesama nego što taj album zaslužuje, ali je turneja organizovana kako bi se on promovisao. Problem je šta pored tih novih pjesama još svirati, koje od starih hitova izabrati. Svako ima želje, od saradnika do publike. Ali jedno je sigurno, kad bismo u jednom mjestu radili dva koncerta u dva dana, bila bi potpuno drugačija, izuzev, možda pet-šest pjesama.

Spisak pjesama zavisi i od toga gdje sviramo, jer svugdje publika ima neke pjesme koje voli. U principu, ma koliko bilo teško, napravi se kostur i onda se po njemu piči.

Kako Vam poslije više od 30 godina na muzičkoj sceni, izgleda vaša karijera?

Uvijek čovjek može više. Pitanje je koliko ima sreće, koliko je sudbinski vezan za to što je radio. Uvijek kažem “Hvala bogu zdravlja, dosta smo uradili”. Ali, nekako, svi te žimo novim varijantama, pa sam tako i ja imao želja i planova da odem negdje van.

Međutim, to mi nije dalo ono patrijarhalno u meni. Kad je u pitanju svjetska karijera mogao sam više da uradim, ali u našim okvirima to je to. Veliki je uspjeh imati dugogodišnju karijeru i da te ljudi vole.

Odavno nosite titulu najpopularnijeg pjevača. Koliko je teško uvijek biti broj 1?

To je relativno. Po tiražima ploča moglo bi se tako reći, ali nikad nijesam razmišljao hoću li biti popularan, već sam želio da pjevam za svoju publiku pjesme koje su mi “pod rukom”.

Drago mi da uspijevam da ostanem na vrhu, da zadržim staru publiku i pridobijem novu. Srećan sam kad u prvim redovima vidim mlade kako pjevaju hitove koji su nastali dok se oni još nijesu ni rodili.

Na posljednjem albumu sarađivali ste sa brojnim muzičarima među kojima su i Bajaga, Aleksandra Milutinović, Marina Tucaković, Nikola Čuturilo, Bora Đorđević. Ko će na ovom albumu raditi pjesme Čoli?

Melodije na posljednjih nekoliko albuma najviše sam pisao sam. Više su saradnici radili po jednu, dvije pjesme, i uglavnom se ta saradnja odvija kroz pisanje tekstova. Volim kad ima više saradnika, jer ta raznolikost albumu daje svježu krv.

Kad ima više rukopisa, onda album ne zvuči suvoparno. Za sada radim demo snimke, volio bih da bude dosta tekstopisaca među kojima volim da sarađujem sa Bajagom, Marinom Tucaković, Balaševićem. Pokušali smo da kontaktiramo i nove ljude. Imam i dosta pjesama koje mi mladi ljudi šalju, pa ja sve to preslušam, odaberem, neke pošaljem na korekciju.

Kažete da Vam mladi ljudi šalju pjesme, jeste li spremni da im date šansu?

Nema veze je li neko mlad ili star. Volim kad ljudi prate svjetsku scenu, pa me iznenade nečim novim i drugačijim. Kad ljudi šalju pjesme pjevačima koji imaju prepoznatljiv stil, najveća je greška što se trude da imitiraju ono što je taj neko radio.

Umjesto da ponude nešto drugačije, nešto što nijesam pjevao, jer to je svakom pjevaču zanimljivije i veći je izazov.

Interesantno je i da mi šalju uglavnom balade, a ja više volim brze pjesme.

Da li su za Zdravka Čolića snimanje albuma i pjesme skuplje ili Vam autori i vlasnici studija, zbog toga što ste veliko ime, daju popust?

Za mene je sve skuplje jer odmah idu logikom da je budžet veći. Ne krivim ih zbog toga. I ja bih, da sam na njihovom mjestu, mislio da kad radim za nekoga ko je bogatiji i bolje mu ide, da moram imati i veći honorar. To je valjda prirodno.

Kako Vam se svidjela obrada Vašeg hita "Jedina" u izvođenju "Teške industrije", a kako verzija numere "Glavo luda" koju je obradio "Osmi putnik"?

Nijedna obrada ne može biti kao original, jer on daje svježinu koju ljudi zapamte. Nekad se desi da bude bolja obrada, ali obično je ona u drugom planu.

Drago mi je što ljudi pjevaju moje pjesme i volio bih da ih što više obrađuju, jer to je velika čast. Svako ima svoje viđenje pjesme, tako da mi se sve te obrade sviđaju.

Šta mislite o pjesmi Flamingosa “Hoću da budem kao Zdravko Čolić”?

To je parodija. Oni su bili negdje u južnoj Italiji i čuli pjesmu o nekom Italijanu koja je urađena na isti fazon. Onda su kontali koga bi mogli opjevati, da li glumca, pjevača i palo im je na pamet da to budem ja.

Meni je ta pjesma veoma simpatična, pogotovo kad njih dvojicu vidiš kakvi su, više glumci nego muzičari, ali vole muziku i to dobro rade. Imaju taj smjehuljavi stil, zanimljiv ljudima.

Deterdžent pokriva troškove

Posljednji Vaš album prodavao se uz deteržent za veš, što su mnoge Vaš kolege negativno komentarisale. Pogađaju li Vas takvi komentari ?

Mene su znali da kritikuju, da bi kasnije i oni sami album prodavali uz kartice, kafu, deterdžent i razne proizvode. To je jedan od načina na koji smo primorani.

Diskografija je u velikoj krizi, više ne postoji prodaja ploča, sve se baca na net. Album izađe u radnje s nekom cijenom, ali to je samo za muzičke sladokusce. Ljudi rijetko kupuju CD-ove, a troškovi za proizvodnju su i dalje veliki.

Svačija želja je da što više albuma dođe do publike kako bi lakše naučila pjesme, a na koncertima to najbolje vidiš. Recimo, u Sloveniji sam prodao milion ploča “Ako priđeš bliže”, ali su na koncertima slabije znali pjesme, nego kad je u pitanju posljednji album koji smo i tamo prodavali uz deterdžent.

Na taj način možeš da izvučeš troškove, a široki krug ljudi dobije CD. Čak ti pjesme nauče i oni koji te ne vole jer stave nekad CD u player. U današnje vrijeme jedino takvim akcijama čovjek može da otplati ono što je uložio u album.

Biznis i muzika ne idu

U periodu zasićenja od muzike bavili ste se biznisom. Je li Vam žao što se i u tom segmentu nijeste ostvarili?

Završio sam fakultet, mogu da radim u bazi marketinga, turizma i angažovanog biznisa. To sam jednom probao i nekako vrlo je teško ući u dva svijeta istovremeno.

Čovjek mora da se potpuno promijeni kako bi iz “jednog odijela ušao u drugo”. Taj svijet nije isti, kao iz domena kulture i umjetnosti, a istovremeno raditi i muziku i biznis je nemoguće.

Početkom 90-ih sam odustao od te priče i ostao sam u muzici. Mada, da nijesam u muzici, vjerovatno bih morao nešto da radim. Leže mi uslužne djelatnosti jer sam dobar u verbalnoj komunikaciji

Žene letjele preko balkona i padale u nesvijest

Koja je najluđa stvar koju su Vam priredile obožavateljke?

Uh, bilo je tu svašta. Počev od toga kad nas je jedan od mojih najvećih fanova sačekao negdje kod Osijeka na magistrali po najvećoj kiši, preko upadanja u sobu, golih žena, do obožavateljk i koje su padale u nesvijest kad ih poljubim.

Međutim, ono što mi je bilo najšokantnije desilo se 70-ih u Makarskoj. Svirao sam sa Kemalom Montenom i Majom Odžaklijevskom na terasi hotela Dalmacija.

Taman sam došao s plaže, ušao u sobu koja je bila na sedmom spratu da se istuširam i odmorim pred nastup. Ležim u krevetu i vidim kako djevojčica kuca na vrata od terase i ulazi u sobu. Kad sam je vidio samo što se nijesam onesvijestio.

Ona je saznala gdje sam ja, uzela sobu do moje i bacila se s balkona na balkon. Terase u tom hotelu udaljene su oko metar-metar i po jedna od druge, a ako padneš sa sedmog sprata od tebe ostane palačinka. Ona je uspjela to da preskoči. Kad sam došao k sebi, polako sam počeo da razgovaram s njom, kontam je li luda, poslije vidim da nije.

Odveo sam je do recepcije, upoznao se s njom. Zatim sam je jedno vrijeme stalno zamišljao kako leti kroz vazduh s jednog balkona na drugi i razmišlja hoće li se uhvatiti za gelender.

Galerija

( Marija Vasić )